Godine 1616. stupio je u pavlinski red. Školovanje je nastavio u Beču gdje je studirao filozofiju. Tri godine kasnije otišao je u Rim na studij teologije. Po povratku u Lepoglavu, 1627. godine postao je predstojnik lepoglavskog samostana i iste godine prior u pavlinskom samostanu u Sveticama kraj Ozlja. Služio je i u mnogim drugim samostanima diljem Hrvatske, a 1663. povukao se u Lepoglavu, gdje je ostao živjeti do smrti. Obilazeći cijelu Hrvatsku proučavao je jezik i različita narječja. Dvojezični latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih riječi) najvažnije je Belostenčevo djelo. Rječnik se sastoji od dva dijela: prvi, latinsko-hrvatski, sadrži oko 40 000 latinskih riječi s mnogo većim brojem hrvatskih značenja; drugi, hrvatsko-latinski dio, donosi oko 25 000 riječi. Rad na golemu jezičnom blagu prikupljenom u latinsko-hrvatskom dijelu rječnika Belostenec je držao zadaćom svojega života, pa je na tom dijelu Gazofilacija radio do kasnih godina. Hrvatsko-latinski dio radio je 9 godina, gotovo do smrti. Belostenčevo životno djelo ležalo je u rukopisu 65 godina u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Rječnik je 1740. godine objavio u Zagrebu pavlin Jeronim Orlović. To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja, međutim, njegovo leksičko blago u prvom je redu kajkavsko. Spajanjem narječja Belostenec se uključuje u struju koja je težila ostvarenju jedinstvenog jezika. Hrvatsko-latinski dio rječnika ima enciklopedijsko obilježje: donosi gospodarske pouke, liječničke naputke, poslovice, sentencije, epigrame i dr. S pojavom Belostenčeva djela počinju se brisati granice književnog regionalizma, osobito u sjevernoj Hrvatskoj. Gazofilacij se, stoga može smatrati pretečom ilirizma, no uz bitan pomak – od kajkavske prema štokavskoj osnovici književnog jezika. Leksičkim fondom Gazofilacija (kao i nekih drugih starih kajkavskih rječnika) nadahnuo se i Miroslav Krleža u stvaranju Balada Petrice Kerempuha.
Izvor: Belostenec, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6793>; Izvor vizuala: Belostenec, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6793>.
Davorin Trstenjak bio je ugledni i istaknuti hrvatski pedagog u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Prožet naprednim idejama hrvatskog učiteljskog pokreta, borio se za nezavisnost i prava nastavnika i demokratizaciju školstva. Bio je uzoran učitelj, plodan pedagoški pisac i mislilac, popularizator prirodnih znanosti, pisac knjiga za djecu, sakupljač narodnih poslovica i nepoznatih narodnih riječi te aktivan društveni radnik. Nastavničku karijeru započeo je u Karlovcu 1871. godine. Svoje prvo učiteljsko mjesto dobio je u Općoj pučkoj dječačkoj školi, čijim privremenim ravnateljem postaje 1873. godine. Iduće godine premješten je na Višu djevojačku školu, a 1881. imenovan je ravnateljem i te škole. U Karlovcu je proveo ukupno osamnaest godina tijekom kojih se istaknuo kao sposoban učitelj koji voli svoje učenike, ali i kao aktivni sudionik u društvenom i kulturnom životu grada – bio je dugogodišnji predsjednik Prvog pjevačkog društva Zora, počasni i izvršni član Vatrogasnog društva, član odbora Gradske čitaonice, osnivač karlovačkog Učiteljskog društva, prvi predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava, organizator izložbi i pokretač različitih društvenih akcija. U svojoj dugogodišnjoj karijeri unio je brojne inovacije u nastavni proces i napisao više od tristo pedagoških članaka i četrdeset knjiga.
Izvor teksta: Franković, D. Davorin Trstenjak: borac za slobodnu školu: 1848. – 1921. Zagreb : Školska knjiga, 1978.; Izvor vizuala: Trstenjak, Davorin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62507 (15. 9. 2021.)