Imbrih Luić rodio se u Karlovcu od oca Ivana Luića i majke Katarine. Školovao se u Karlovcu i Zagrebu, a 1711. primljen je u pavlinski red. Svoj vijek u pavlinskom redu proveo je u samostanima u Lepoglavi, Čakovcu i Olimju (Slovenija), no najduže se zadržao u samostanima Svetice i Kamensko. U tom periodu sabrao je brojne recepte za narodne lijekove koje je 1746. godine na hrvatskom i latinskom jeziku zabilježio u ljekaruši „Vrachtva vszagdanya domacha”. Luićeva knjiga s receptima za lijekove i opisom njihova pripremanja te uputama za liječenje pojedinih bolesti i stanja jedna je od najpoznatija knjiga starih narodnih recepata za lijekove. Godine 1748. boravio je u Remetama i to je posljednji poznati podatak iz njegova životopisa. Nije poznato kada niti gdje je umro.
Izvori teksta: Gundrum-Oriovčanin, F. Luićeva ljekaruša. // Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Zagreb : JAZU, 1909. Str. 55 – 123.; Ljekaruše. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Dostupno na: <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37705> (18. 7. 2022.); Izvor vizuala: Gradsko poglavarstvo grada Karlovca, inv.br.18; Pogled na Karlovac bez željezničkog mosta, autor Jakov Šašel.
Knežić je osnovnu školu završio u rodnoj Petrinji nakon čega je, sa svega petnaest godina, postavljen za pomoćnog učitelja na tzv. geometrijskoj školi, gdje je u nastavnom radu pomagao svome ocu. Godine 1802. primljen je u 48. pješačku regimentu podmaršala Filipa Vukasovića koji je u to vrijeme bio zaposlen studijama i pripremama za gradnju Lujzijanske ceste. Knežić je tako dobio priliku vidjeti kako izgledaju pripremni građevinski radovi za izgradnju neke ceste, što je značajno utjecalo na njegov kasniji rad. Godine 1815. kao vojni inženjer premješten je u Zadar u Zemaljsko građevinsko ravnateljstvo za Dalmaciju. Taj je premještaj bio presudan za njegov daljnji rad na području gradnje planinskih cesta u hrvatskom kršu. Na poziv tadašnjeg hrvatskog bana generala Franje Vlašića Knežić je preuzeo upravljanje gradnjom Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Njegov zadatak bio je modernizirati staru trasu i omogućiti normalno prometovanje na prestrmim dionicama, što je bio najveći problem izvorne Struppijeve Jozefine. Izbjegavši velike nagibe ceste, ponajprije preko Velike Kapele (883 m nadmorske visine) i Vratnika (69б m nadmorske visine), napokon je omogućio promet i poštanskim kočijama. Na novoj cesti podigao je mnoge objekte: svođene kamene mostove preko potoka i dolina, potporne zidove i podzide, naročito u kotlini Senjske drage, gdje je dva puta premostio bujicu. Najznačajnije mu je djelo nadogradnja starog Struppijeva mosta preko Tounjčice gornjim redom stupova i svodova, te veliki kameni svođeni most preko kanala na izlazu iz kotline Senjske drage. Ova dva mosta svjedoče o Knežiću kao izvrsnom mostograditelju u vrijeme kada je statika mostovnih konstrukcija i u naprednijim zemljama bila u svojim počecima. Opsežnim građevnim radovima na planinskom sektoru ceste rukovodio je sa Svetog Mihovila pod Vratnikom, gdje je na mjestu izvora planinske vode podigao umjetnu fontanu, tzv. Cesarsko vrilo.
Osim gradnjom planinskih cesta, Knežić se bavio i prvim željezničkim studijama u Hrvatskoj vezanim uz razvoj pomorske i kopnene trgovine grada Senja. Na prijedlog podmaršala grofa Nugenta kralj Ferdinand V dodijelio je Knežiću priznanje za njegov uspješan rad na gradnji planinskih cesta.
Izvor teksta: Szavitz Nossan, S. Josip Kajetan Knežiž : 1786. – 1848. // Senjski zbornik, 4, 1(1970.) URL: https://hrcak.srce.hr/192474 (18. 8. 2021.); Izvor vizuala: Szavitz Nossan, S. Josip Kajetan Knežiž : 1786. – 1848. // Senjski zbornik, 4, 1(1970.) URL: https://hrcak.srce.hr/192474 (18. 8. 2021.)