Mušicki je pravo i filozofiju završio u Pešti 1800. godine. Zakaluđerio (pravosl. učiniti kaluđerom, postati kaluđer ) se 1802. godine nakon čega je jedno vrijeme radio kao gimnazijski profesor. U isto vrijeme bio je bilježnik i knjižničar mitropolitske knjižnice. Od 1812. bio je arhimandrit manastira Šišatovca, a 1824. godine postaje administrator Eparhije gornjokarlovačke. Za episkopa ove eparhije izabran je 1828. godine. Kao episkop radio je prije svega na crkvenoj prosvjeti i ulagao napore u osnivanje srpskih škola. Bio je vrlo svestran i iznimno obrazovan. Prevodio je Horacija, Katona i Anakreonta. Bio je prijatelj D. Obradovića, J. Kopitara i V. Stefanovića Karadžića. Povremeno je branio Vukovu pravopisnu i azbučnu reformu. Zauzimao se za narodni govor, ali nije napustio crkveni jezik. Takvo shvaćanje izrazio je pjesmama “Glas narodoljupca” (1819.) i “Glas arfe šišatovačke” (1821,). Kao pseudoklasicist, pisao je crkvenoslavenskim i srpskim jezikom prigodne i poučne ode u grčkim strofama, s naglaskom na domoljublju; posmrtno su mu objavljene u izdanju “Stihotvorenija” (I–IV, 1838. – 47.). Skupljao je narodne pjesme. U rukopisu je ostavio “Srpsku bibliografiju i građu za gramatiku crkvenoslavenskoga jezika” (kratki priručnik za učenike objavio je 1802.).
Izvor teksta: Lukijan Mušicki (1828-1837) // Eparhija-gornjokarlovačka. URL: https://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/old_site/Episkop-Musicki-L.htm (27. 12. 2021.); Mušicki, Lukijan. // Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. URL: <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42574> (27. 12. 2021.); Izvor vizuala: Mušicki, Lukijan. // Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. URL: <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42574> (27. 12. 2021.)
Čitav svoj život provela je u obiteljskoj kući u Šimunićevoj ulici br. 5. Maturirala je na karlovačkoj Gimnaziji 1933., diplomirala je germanistiku, povijest filozofije, povijest hrvatske književnosti i nacionalnu povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1938. godine. U Karlovcu je polazila srednju glazbenu školu, koju je završila u Zagrebu. Od 1939. počinje raditi kao profesorica povijesti u karlovačkoj Gimnaziji, gdje je i ostala sve do umirovljenja 1974. godine. Osobito se bavila metodikom nastave povijesti, napisala je udžbenike “Povijest za 1. razred gimnazije”, “Povijesna čitanka za 1. razred gimnazije”, “Nastava povijesti u teoriji i praksi”. U razdoblju od 1960. – 1976. bila je suradnica Zavoda za unapređivanje odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Objavila je mnoge stručne radove i članke o pedagoškoj praksi, organizaciji nastave, povijesti školstva i dr. Od 60-ih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja svog života posvetila se proučavanju karlovačke povijesti, tiskarstva, knjižarstva, novinstva, kazališta i školstva, o čemu je objavila knjige: “400 godina karlovačkog školstva” (1979.), “Karlovac na razmeđu stoljeća” (1989.), te nekoliko cjelina u zborniku “Karlovac :1579-1979”. Tematske članke o karlovačkoj povijesti objavljivala je u časopisima “Svjetlo” i “Kaj”, izdanjima Instituta za književnost i teatrologiju JAZU/HAZU, Gradskog muzeja Karlovac, na Trećem programu Radio Zagreba, u “Karlovačkom tjedniku” i “Večernjem listu”. Objavila je knjigu aforizama “Radosti dokolice” (2000.) u izdanju Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac. Njezina rukopisna ostavština čuva se u Školskom muzeju u Zagrebu i Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac.
Izvor teksta: Karlovački leksikon., Zagreb : Školska knjiga, 2008.; Izvor vizuala: Karlovački leksikon., Zagreb : Školska knjiga, 2008.