Vjekoslav Karas rođen je u Karlovcu, 19. 5. 1821. od oca Josipa i majke Barbare rođene Čemer. U Karlovcu, nakon završena tri razreda “normalke” i dva razreda “latinske” škole pohađa i crtačku školu. U crtačkoj školi upoznaje slikara Čezu i njegovog pomagača Koprivu. Ubrzo napušta školu i odlazi Koprivi na nauk. Nakon svađe s Koprivom roditelji ga daju u stolarski zanat koji zbog ozljede ubrzo napušta. Godine 1837. Karas počinje svoje slikarsko školovanje kod slikara Friedricha Hamerlića. Sa šesnaest godina naslikao je svoju prvu veliku sliku Pogorenje rimljanska cara. Vidjevši sliku Kos von Kossen prepoznaje Karasov talent i organizira mu školovanje u Italiji. Karas u Italiji boravi od 1838. do 1844. godine. U tom periodu nastaju slike Dvanaest apostola i dvije Madone s djetetom. Godine 1844. nakratko se vraća u Hrvatsku, međutim već početkom 1845. odlazi natrag u Italiju gdje nastaju djela Vila, koja inspirira jednog našeg barda, Djed i unuk, Napolitanski tamburaši, Prizor iz rimskih poklada, Rimljanka na bunaru, Rimska seljačka porodica pred svojom kućom, Portret starca s bradom, Gajetan Rimljanin, Napolitanka goji cvijeće, Menada, Rimljanka s lutnjom i Madona s djetetom koje spava. U Italiji se Karas bavi i glazbom, studijem kontrapunkta te svira flautu i gitaru. U nedostatku novca 1847. godine obraća se pismom Ljudevitu Gaju tražeći pomoć za svoj ostanak u Rimu. Ipak, 25.12.1847. napušta Rim i odlazi u Trst. U Trstu nastaju slike Lik mlade djevojke i Ženski portret. U Karlovac se vraća 25. 5. 1848. zbog novčanih neprilika. Kratko vrijeme radio je kao risarski učitelj u Zagrebu, ali ubrzo ga otpuštaju iz službe. Krajem svibnja 1850. Ivan Kukuljević šalje Karasa u Bosnu da slika krajolike, ljude i stare spomenike. U Travniku je boravio na dvoru Omer-paše Latasa kako bi načinio njegov portret. Karas ostaje u Bosni do kraja travnja 1852. Po povratku u Karlovac dovršava veliki portret Omer-paše.
Period između 1852. i 1855. smatra se Karasovim najplodnijim djelovanjem i u tom razdoblju naslikao je veliki broj portreta, naročito iz građanskog kruga Karlovca, kao i značajan broj patriotskih slika. Na poziv biskupa Strossmayera Karas je boravio u Đakovu od kraja 1856. godine do sredine 1857. godine. Posljednje godine života proveo je u siromaštvu u Zagrebu i Karlovcu. Život je završio samoubojstvom skočivši u rijeku Koranu 5. 7. 1858.
Izvor teksta: Vjekoslav Karas : Izložba slika – 25.IV. – 24. V. 1954.; Bulat – Simić, Anka : Vjekoslav Karas; Izvor slike: Karas i oko Karasa : problemi i atribucije. Gradski muzej Karlovac, Karlovac, 1988.
Pokupski sokol prvo je „gombalačko” (gimnastičko) društvo u Karlovcu osnovano pod utjecajem Hrvatskog sokola. Prvi predsjednik društva bio je gradski liječnik dr. Lujo Harazim, a vježbe su vodili Skender Bahorić i Vilim Marašek. Od Kraljevske velike realne gimnazije u Rakovcu zatražili su gimnastičke sprave za vježbanje u dvorištu. Kasnije te godine preuredili su zgradu bivše streljane u gimnastičku dvoranu. Narednih godina karlovački Sokoli sudjelovali su na brojnim natjecanjima na kojima su ostvarili zavidne rezultate. Godine 1892., odlaskom Franje Bučara koji je 1890. i 1891. bio glavni trener i tajnik, Pokupski sokol prestaje s radom.
Izvor teksta: Švegar, Z. Karlovac grad sporta : 1800-1985. Karlovac : SIZ fizičke kulture Karlovac : Savez za fizičku kulturu Karlovac : Odbor za organizaciju Univerzijade ’87, 1987.; Izvor fotografije: Švegar, Z. Dva stoljeća športa u Karlovcu : 1800.-2000. / Zdravko Švegar. – Karlovac : Karlovačka športska zajednica, 2001.