Osnovnu i srednju školu završio je u Karlovcu, gdje je i matuririao 1925. godine u karlovačkoj Gimnaziji. Diplomirao je 1929. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu historiju južnoslavenskih književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski jezik (C – predmet). Studirao je slavistiku i bohemistiku (1930. – 1932.) na Karlovu sveučilištu u Pragu. Studij je završio kao jedan od boljih studenata. Svoj radni vijek započeo je kao profesor na gimnaziji na Sušaku (1933. – 1940.). Nakon Rijeke odlazi u Zagreb gdje predaje kao profesor na V realnoj gimnaziji u Zagrebu (1940. -1942.). Od 1942. godine zaposlen je kao asistent profesora Stjepana Ivšića pri katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U međuvremenu (1940.) ženi se Nadom Marković i 1942. godine rodila im se kći Dubravka, a sin Mladen rodio se 1944. godine. Iste je godine Ljudevit doktorirao obranivši disertaciju Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 275). Jonke je uvijek žalio što rječnik njegova Karlovčanina nije objavljen jer bi hrvatska mladež dobila u ruke omašnu knjigu, koja daje najnužnija znanja iz tako različitih područja, kao što su bogoslovlje, fizikalna geografija, medicina, društveno uređenje, prirodopis, gospodarstvo, tehnika i umjetnost. Godine 1946. Jonke postaje član Društva književnika Hrvatske, a već sljedeće godine izabran je za lektora češkog jezika. Od 1. srpnja 1948. godine postaje predavač češkog jezika i književnosti. Na prijedlog profesora Stjepana Ivšića i Mate Hraste, 5. prosinca 1949. godine izabran je za predavača suvremenoga hrvatskog književnog jezika, a sljedeće godine izabran je u zvanje docenta. Redoviti profesor postao je 1960. godine. Pedesetih godina prošlog stoljeća Jonke počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića. Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik zajedničkoga pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Od 1958. do 1960. godine bio je predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH a u dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.). Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. Matica hrvatska u travnju 1971. otkazala je novosadski dogovor te ga je proglasila bespredmetnim i nevažećim, a gotovo istodobno i Jonke je povukao svoj potpis s novosadskih zaključaka. Za svoje povlačenje potpisa navodi ove razloge: zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika.

Zbog hrvatskoga nacionalizma osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karađorđevu (1971.) prisilno je umirovljen 1973. godine. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga  u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika – činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana. Zaslužno je stekao ugled branitelja hrvatskoga jezika.

Književni jezik ne smije biti trska koju svaki vjetar ljulja, on mora biti stabilan, ali uvijek toliko elastičan da može primiti potrebne i korisne inovacije, ali i odbiti nepotrebne i destruktivne. Ljudevit Jonke

Izvor teksta: Arhiva GKKA; Izvor slike: Arhiva GKKA