Studij filozofije, započet u Zagrebu, završio je u mađarskom Szombathelyu 1835., pravo je završio na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu 1837. godine. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu u koji je došao 1841., a gdje je napisao najznačajnija književna i publicistička djela. Iste godine prešao je u službu Gradskog poglavarstva kao sirotinjski kurator, gdje je radio tijekom boravka u Karlovcu (do 1848.). Oženio je Aleksandru Demeter, sestru Dimitrija Demetra. U Karlovcu su mu rođena sva djeca, sinovi Božidar i Vladimir i kći Marija. Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Prve stihove, u Kačićevu duhu, napisao je kao gimnazijalac (Vinodolski dolče, da si zdravo!). Godine 1835. čakavac Mažuranić pozdravio je na štokavskome izlaženje Danice pjesmom Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a početkom 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu stihom Gundulićeva Osmana. Kao uglednu pjesniku, Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (14. i 15. pjevanje), što je on i učinio, a kritika je njegov dopjev proglasila kongenijalnim. Klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti utjecali su na Mažuranićevo pjesništvo. Bliski su mu bili A. de Lamartine, G. G. Byron, A. S. Puškin, A. Mickiewicz i drugi pjesnici, osobito talijanski i njemački, neke je i prevodio, a započeo je prevoditi i Tassov Oslobođeni Jeruzalem. S Jakovom Užarevićem sastavio je i Deutsch-ilirisches Wörterbuch/Njemačko-ilirski slovar (1842.). Bio je i predsjednik Matice ilirske (1858. – 1872.). Napredan građanski prosvjetiteljski nazor očitovao je zagovaranjem jednakosti, slobode i bratinstva, a te su ideje osobito izražene u političkom spisu Hrvati Mađarom (1848.) kao zaključnome preporodnom programskom tekstu i ujedno jednome od uspjelijih naših tadašnjih proznih tekstova. Bio je bliski Gajev suradnik i najznačajniji pisac preporodnog razdoblja i upravo u Karlovcu bilo mu je najplodnije razdoblje spisateljskog rada. Glavno je Mažuranićevo književno djelo Smrt Smail-age Čengića, koje je objavio 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smrt Čengić-age. Građeno je od 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojima su prikazana zlodjela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo spremanje na osvetu (Noćnik), sakupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegova smrt (Harač), te silnikov udes nakon smrti (Kob). Ostvarivši kontinuitet istodobno i s nacionalnom književnom tradicijom i s europskom suvremenošću, Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, prvo klasično djelo obnovljene i otad jedinstvene hrvatske književnosti, te još uvijek jedno od najprevođenijih.
Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008.; Izvor slike: Ivan Mažuranić ban pučanin = Ivan Mažuranić der Banus aus dem Volke. Zagreb : Povijesni muzej Hrvatske, 1990.
Diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1925., usavršavao se u Parizu 1929. i 1932., kopirao stare majstore, ali istodobno je bio pod snažnim dojmom francuskih impresionista i A. Sisleya. Profesionalno se bavio glazbom. Radio je kao srednjoškolski profesor u Požegi, Gimnaziji u Karlovcu (1928. – 1929. i 1933. – 1940.), Varaždinu, Zagrebu i Mostaru. U Karlovac se vratio 1943. gdje je djelovao kao samostalni umjetnik do 15. 7. 1944. kada se priključio likovnoj grupi kulturno-umjetničkog odsjeka ZAVNOH-a. Šestić je bio suradnik Gipsoteke HAZU od 1945. do 1947. te je potom radio kao srednjoškolski profesor u Zagrebu do 1959. godine. Slikao je uglavnom pejzaže u ulju, najčešće vedute Mrežnice, Kupe i Korane (Kuća uz rijeku, Motiv s rijeke, Dolina Mrežnice, Čamci na Kupi), te dječje portrete. Tijekom boravka u Karlovcu 1930-ih intenzivno slika te usvaja impresionistički izričaj koristeći se mrljama, kratkim potezima i svjetlijom kromatikom. Kvalitetom i brojnošću tada stvorenih slika postaje jedan od utemeljitelja karlovačkog pejsažnog slikarstva. Retrospektivnu je izložbu imao u Karlovcu 1966., potom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i Galeriji Vjekoslav Karas 2001.
Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008..; https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59479 (28. 7. 2021.); Izvor slike: Ljudevit Šestić : 1900.-1962. : retrospektivna izložba : Umjetnički paviljon Zagreb, 30. siječnja – 11. ožujka 2001. : Galerija Vjekoslav Karas Karlovac, 21. ožujka – 15. travnja 2001. : katalog izložbe.