Stupivši u austrijsku vojsku, Vinko Struppi istaknuo se na području inženjerstva i vojnog graditeljstva. Od 1764. do 1768. vršio je dužnost fortifikacijskog ravnatelja gradova
Cheb i Kraljičin Gradac u Češkoj. Velike zasluge stekao je za procvat obalnog područja od Soče do Karlobaga i za izgradnju i proširenje pomorskih luka Trsta, Rijeke, Bakra, Kraljevice i Senja. Kao građevinski ravnatelj vršio je tehnički nadzor nad izgradnjom Karolinske ceste. Ipak, najpoznatiji je po izgradnji prve trgovačke i poštanske cesta između Karlovca i Senja, tzv. Jozefinske ceste. Uz cestu je postavio 13 miljokaza i sunčane ure za vremensku orijentaciju putnika, a najznačajniji građevni objekti su kameni mostovi, posebice onaj preko rijeke Tounjčice izgrađen 1777. godine. Za izgradnju Jozefinske ceste Josip II. ga je promaknuo u čin pukovnika i dodijelio mu naslove baruna i viteza Reda sv. Stjepana. Godine 1780. projektirao je poštansku cestu od Karlovca do Vojnića i dalje prema Banovini. U Karlovcu je tijekom gradnje Jozefine dao sagraditi kameni mostić preko potoka Rakovac (na križanju Senjske, Meštrovićeve i Smičiklasove ulice) te manji miljokaz u obliku piramide (na križanju Senjske ulice s Hebrangovom i Branimirovom ulicom).

Izvori teksta: Szavitz Nossan, S. Vinko Struppi: 1733 – 1810 // Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, 4, 1(1970.). Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/283965 (21. 7. 2022.); Majetić, G. Od miljokaza i krajputaša do sunčanih ura. Petrinja : Majestic Tin, 2022.; Izvor vizuala: Černicki, L. Starim cestama do mora. Zagreb : Libricon, 2012.

---

Klub “Naša krila” osnovan je 1927. i tada je imao oko 200 članova, a 1934. osnovana je i modelarska sekcija. Nakon Drugog svjetskog rata u Karlovcu se osniva prvo zrakoplovno društvo pod nazivom Aeroklub Karlovac. Aeroklub Karlovac danas ima sjedište na adresi M. Vrhovca 15, Grabrik, Karlovac i ima oko četrdeset članova u dobi od 12 do 70 godina.

Izvori teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Vrbetić, M, Szabo, A.. Zagreb : Školska knjiga, 1989. http://www.ztk-ka.hr/aeroklub-karlovac/ (13.5.2021.) Izvor vizuala: https://www.kafotka.net/sites/default/files/styles/fotografija/public/foto/avio_dio_1928_1_sl.jpg?itok=GK089fv2 (13.5.2021.)

 

– 1833. rodio se Ernest Mühlbauer (Karlovac, 28. 6. 1833. – Karlovac, 12. 9. 1883.), građevinski poduzetnik i projektant, poznat i kao prvi vatrogasni kapetan.

Živo je u tadašnjoj Florijanskoj ulici, današnjoj Draškovićevoj ulici na Gazi. Bavio se svim vrstama građevinskih poslova, osobito na sastavljanju građevinskih osnova, nacrta, troškovnih i mjernih proračuna, izvođenju novih gradnja, preinaka, popravaka. Godine 1863. napravio je nacrt Građanskog doma koji nije realiziran, radio je sinagogu (1871.), Streljanu (1873.) i Veliku kavanu (1874.) U Karlovcu je projektirao i izveo šezdesetak kuća, mnoge novogradnje u Preradovićevoj i Šebetićevoj ulici, podignute od kraja 1860-tih do 1883. U Zagrebu je izveo desetak građevina. Godine 1866. osnovao je u Karlovcu Tvornicu zemljanog suđa (Die erste Kroatische Thonwaren Fabrik), čije je proizvode 1867. izložio na Međunarodnoj izložbi u Parizu. Bio je istaknuta osoba karlovačkog društvenog života od 1872. do 1879.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Radovinović, R. Stari Karlovac, ulice, kuće, ljudi, Karlovac : Tiskara Pećarić & Radočaj, 2010. Izvor slike: Tržok, I. Dobrovoljno vatrogasno društvo u Karlovcu : u povodu 110. godišnjice osnutka i rada : kronika, Karlovac : Dobrovoljno vatrogasno društvo, 1981

---

-1856. rodio se Janko Mikić, istraživač i svjetski putnik (Karlovac, 28. 6. 1865. – Austin, Texas, SAD, 28. 6. 1897.)

Bio je rođak Napoleona Lukšića. Srednju školu završio je u Karlovcu, a Trgovačku akademiju u Grazu. Potom je radio kao činovnik u štedionici u Bakru. Kao austrougarski vojni časnik sudjeluje u okupaciji BiH, 1878. Ubrzo napušta vojnu službu i u Kostajnici vodi vlastiti trgovačko poduzeće, ali ga napušta i vraća se u Karlovac. Godine 1881. odlazi u Kongo nakon što saznaje da je otišao i D. Lerman (hrvatski istraživač i putopisac). Mikić se u Kongu priključio Stanleyevoj ekspediciji. U Kongu je boravio pune četiri godine te se vraća u rodni Karlovac nakon što je obolio od žute groznice. Oporavljao se godinu i pol te nakon oporavka odlazi u Texas, SAD. Zaposlio se kao crtač na željeznici, ali je obolio na živce i umire u bolnici u Austinu, na svoj rođendan 1897.

Izvor teksta: Strohal, R. Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac : Tisak M. Fogine, 1906. Izvor slike: Strohal, R. Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac : Tisak M. Fogine, 1906.

-1865. izgrađena pruga Karlovac-Zagreb.

S ciljem da se Karlovac poveže sa željezničkom prugom Beč-Trst, Društvo Južne željeznice izgradilo je 1. 6. 1865. prugu Zagreb-Karlovac. Pruga je dugačka 53 km, a privremeni kolodvor podignut je na Baniji kraj Karlovca (današnja karlovačka četvrt Banija).

Izvor teksta: Karlovac 1579. – 1979. : [zbornik radova], Karlovac : Historijski arhiv u Karlovcu, 1979. Izvor slike : Glasonoša : ilustrirani hrvatski časopis za zabavu, pouku, politiku i narodno gospodarstvo, 31.5.1865.

---

-1907. proradila telefonska centrala – veza s Bečom i Budimpeštom. Pošta je bila smještena u tadašnjoj Šimunićevoj 1 (danas Banjavčićeva 20.) Uvođenje telefona u Karlovcu po prvi je puta bilo na dnevnom redu zastupničke skupštine, 12. ožujka 1893. Tada je zaključeno da je telefon preskup i da se neće uvoditi. Nakon dvije godine opet se pokreće pitanje telefona te je na skupštini donesena odluka da će se telefon uvesti ako se javi minimalno 35 pretplatnika. Pretplatnici su se javili, no telefon nije bio uveden. Obećanja su trajala sve do 1904., kada je telefon konačno uveden.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Vrbetić, M, Szabo, A.. Zagreb : Školska knjiga, 1989. Izvor slike: Radovinović, R. Stari Karlovac, ulice, kuće, ljudi, Karlovac : Tiskara Pećarić & Radočaj, 2010.

– 1775. dogodila se velika poplava u gradu Karlovcu. Ovoj velikoj poplavi prethodile su silne kiše nakon kojih su se izlile rijeka Kupa, Korana i Mrežnica. Voda je prodrla u tvrđavu i poplavila je, a bila je toliko duboka da su se građani ulicama kretali u čamcima i stanovali samo na najvišim katovima i tavanima. Voda se povukla tek nakon šest dana.

Izvor teksta: Izvor: Karlovac : 1579-1979 : zbornik radova. Karlovac : Historijski arhiv u Karlovcu, 1979.; Izvor slike: Gradsko poglavarstvo grada Karlovca, inv.br.18; Pogled na Karlovac bez željezničkog mosta, autor Jakov Šašel.

 

 

---

– 1843. rodio se Ivan Banjavčić (Barilović, 29. 5. 1843. – Heidelberg, 7.10. 1913.), političar i pravnik.

Ivan Banjavčić završio je gimnaziju, a potom i pravo iz kojega je stekao doktorat. U Karlovcu je radio kao odvjetnik, sve dok 1887. nije izabran kao narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru. Trideset i dvije godine bio je gradski zastupnik. Već 1894. proglašen je začasnim građaninom slob. i kr. grada Karlovca. Godine 1903. izabran je za gradonačelnika Karlovca. Za njegova mandata gradile su se škole i podupiralo izdavanje knjiga, a gradu su pripojene općine Švarča, Rakovac i Banija. Radio je na uvođenju vodovoda, dok je najveće dostignuće izgradnja hidroelektrane u Ozlju, čime je postavljen temelj uvođenju električne rasvjete, a time i industrijskom razvoju i modernizaciji Karlovca. Javna električna rasvjeta u Karlovcu je zasjala 1908. i ta godina smatra se početkom privrednog, ali i društvenog napretka. Zbog brojnih zasluga mnogi mu i danas pripisuju epitet najzaslužnijeg Karlovčanina i oca novog Karlovca. Banjavčić je bio gradonačelnik do 1908., a u politici ostaje do 1910. kao zastupnik u Saboru za kotar Jastrebarsko. Zbog teške bolesti odlazi na liječenje u Heidelberg (Njemačka) gdje je naposljetku i umro. Pokopan je na dubovačkom groblju, a na grobnici mu je kip Ive Kerdića.

Izvor teksta: Duk, Boris. Kerdić Banjavčiću. // Svjetlo (11. 12. 1969.); Izvor fotografije: Marinović, M. Ivan Banjavčić kao „luđak s idejom”. // Karlovački.hr. Poveznica: https://karlovacki.hr/ivan-banjavcic-kao-ludak-s-novom-idejom/ (27. 04. 2021.)

 

– 1927. g. rodio se Stanko Lasić (Karlovac, 25. 5. 1927. – Pariz, 5. 10. 2017.), povjesničar književnosti, profesor i pisac.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. g. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. g. doktorirao. Nakon studija radio je kao asistent na Katedri za slovenski jezik i književnost, a od 1956. do 1959. g. bio je lektor hrvatskog jezika u Lyonu. Nakon toga zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za noviju hrvatsku književnost, na kojoj ostaje do 1976. g., kada odlazi u Pariz gdje radi kao lektor i profesor slavistike na Sorboni. Bio je ravnatelj Instituta za znanost o književnosti i urednik časopisa Croatica i Književna smotra. Od 1990. do 1992. g. predsjednik je Hrvatskog vijeća Europskoga pokreta i član Međunarodne hrvatske inicijative. Za života je objavio dvadeset četiri knjige i stotinjak radova u periodici. Najznačajniji doprinos znanosti o književnosti dao je proučavanjem djela Miroslava Krleže. Objavio je i opsežne Autobiografske zapise (2000.), intelektualnu analizu vlastitoga života.

Izvor teksta: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=294587 (12. 4. 2021.) Karlovački leksikon, Karlovački leksikon. Školska knjiga. Zagreb, 2008. Izvor slike: Lasić, Stanko. Autobiografski zapisi. Zagreb : Nakladni zavod Globus, 2000.

– 1816. g. rodio se Vatroslav Župančić (Karlovac, 24. 5. 1816. – Karlovac, 1. 4. 1898.), slikar i drvorezbar.

Župančić se školovao u šegrtskoj školi. Po zanimanju je bio brijač i zubar, a slikarstvo i drvorezbarstvo je izučio samostalno. Istaknuo se u prikazu krajolika i starih karlovačkih ambijenata u naivnom likovnom izrazu.

Izvor teksta: Simić Bulat, Anka. Slikarstvo u Karlovcu 19. stoljeća : Galerija Vjekoslav Karas Karlovac, 4. studenog do 3. prosinca 1978. Karlovac : Gradski muzej Karlovac, 1978. Izvor slike: Gradski muzej Karlovac, IKMP259G.

 

 

– 1859. g. rodio se Gustav Modrušan (Karlovac, 23. 5. 1859. – Karlovac, 28. 12. 1930.), ljekarnik, gradonačelnik i saborski zastupnik.

U Karlovcu je završio osnovnu školu i Gimnaziju, a farmaciju u Grazu. Zaposlio se u ljekarni Sv. Ćirila i Metoda na Baniji, koju otkupljuje 1889. g. i vodi sve do 1915. g. U tom razdoblju ljekarna slovi kao jedna od najpoznatijih i najopremljenijih u Hrvatskoj. Modrušana zanima politika i oduševljava se idejama Ante Starčevića i Hrvatske stranke prava. Više puta biran je za zastupnika karlovačkog gradskog zastupstva Hrvatskog sabora i zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora. Od 1905. g. član je i dužnosnik Hrvatsko-srpske koalicije. Pokrenuo je izlaženje koalicijskih glasila Narodni glas, (1906.-1914.) i Karlovac (1912.-1914.)

Izvor: Karlovački leksikon, Karlovački leksikon. Školska knjiga. Zagreb, 2008. Izvor slike: Gradski muzej Karlovac, FaKP-192

– 1835. g. rodio se Radoslav Lopašić (Karlovac 20. 5. 1835. – Zagreb 18. 4. 1893.), povjesničar. Osnovnu školu pohađao je u Karlovcu. Godine 1852. odlazi u zagrebačku gimnaziju, a potom na Pravoslovnu akademiju. Studij je napustio zbog bolesti i vratio se živjeti na obiteljsko imanje pored Bosiljeva, nakon čega se posvetio pravnim i upravnim poslovima te pisanju. Godine 1866. postao je kotarski sudac u Severinu, a 1871. g. vraća se u Zagreb i postaje bilježnik Zagrebačke županije. U znanosti se ponajviše istaknuo povijesnim tekstovima o Karlovcu i okolici, kao i radovima o društvenim odnosima i gospodarskom životu na području Hrvatske u srednjem vijeku. Svoje prve radove objavljuje 1861. g. u Karlovačkom viestniku; piše u Glasonoši Abela Lukšića te 1865. g. piše za Leptir, a 1866. g. objavljuje svoj rad pod nazivom Cetin u časopisu Književnik.

Godine 1879. izdaje knjigu Karlovac, povijest i mjestopis grada i okolice koja je i danas neiscrpan izvor informacija o Karlovcu i karlovačkoj prošlosti.

Izvor teksta: Lopašić, Radoslav. Karlovac : poviest i mjestopis grada i okolice. Karlovac : Matica hrvatska, 1993. Karlovački leksikon, Karlovački leksikon. Školska knjiga : Zagreb, 2008. Izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Radoslav_Lopa%C5%A1i%C4%87 (26. 3. 2021.)

– 1821. g. rodio se Vjekoslav Karas (Karlovac, 19. 5. 1821. – Karlovac, 5. 7. 1858.), slikar.

Odrastao je u siromašnoj krojačkoj obitelji. U Karlovcu je pohađao crtačku školu i učio stolarski zanat koji je ubrzo i napustio. Godine 1837. Karas započinje svoje slikarsko školovanje kod slikara Friedricha Hamerlića. Od 1838. do 1844. boravi u Italiji. Za to vrijeme nastaju slike Dvanaest apostola i dvije Madone s djetetom. Godine 1844. nakratko se vraća u Hrvatsku i početkom 1845. godine vraća se u Italiju. U isto vrijeme u Italiji Karas se bavi glazbom, studijem kontrapunkta, te svira flautu i gitaru. Vraća se u Karlovac 25. 5. 1848. g. zbog novčanih neprilika, a 20. 11. 1849. g. postavljen je u Zagrebu za risarskog učitelja. Godine 1850. Karas doživljava neuspjeh i otpuštaju ga iz službe. Krajem svibnja Ivan Kukuljević šalje Karasa u Bosnu da slika krajolike, ljude i stare spomenike. Petog lipnja iste godine Karas se nalazi na dvoru Omer-paše Latasa u Travniku kamo je pozvan da portretira Pašu. Karas je završio Omer-pašin portret u Zagrebu i 1853. g. poslao ga je Omer paši u Carigrad. Karas se vraća u Karlovac 1852. g. i djelomično živi na relaciji Zagreb – Karlovac. Posljednje godine života proveo u siromaštvu u Zagrebu i Karlovcu, gdje je završio život samoubojstvom u Korani. Period između 1852. i 1855. g. smatra se Karasovim najplodnijim djelovanjem.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Školska knjiga. Zagreb, 2008. Simić-Bulat, Anka. Vjekoslav Karas. Zagreb : Društvo historičara umjetnosti NRH, 1948. Izvor slike: Vjekoslav Karas (1821. – 1858.) : izložba slika u povodu 140-te obljetnice umjetnikove smrti. Gradski muzej Karlovac : Karlovac, 1998.

– 1924. g. rodio se Josip Vaništa, akademik, sveučilišni profesor, pisac, crtač, slikar, esejist, kroničar, ilustrator, izdavač, urednik, čuvar likovne baštine… (Karlovac, 7. 5. 1924. – Zagreb, 24. 3. 2018.). Vaništa je maturirao na karlovačkoj Gimnaziji (1943.), a diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1850.). Redoviti je član HAZU-a od 1994. Godine 1959. bio je jedan od osnivača skupine Gorgona, koja se zauzimala za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja. Opus mu karakterizira izuzetni senzibilitet za sažimanje likovno bitnog, što ga katkad odvodi u apstrakciju. Posebno su mu vrijedni crtački opus i akvareli, turnerovske prozračnosti i poetičnosti. Objavljivao je ilustracije u tisku; bavio se opremom knjiga i scenografijom. Godine 2006. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Izvori teksta: Karlovački leksikon. Školska knjiga : Zagreb, 2008. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63857 (22. 2. 2021.) Izvor slike:https://www.kafotka.net/sites/default/files/styles/inline/public/press/img_1059.jpg?itok=e3W9rVKR (22. 4. 2021.)