Puni naziv magistrata bio je Magistrat glavne krajiške tvrđave Karlovca, a sastojao se od načelnika, vijećnika, sindikata i šest starješina. Magistrat je obavljao sve upravne i sudske poslove, izuzetak su bile vojne osobe i redarstvena vlast. Prihodi su uglavnom dolazili od zakupa gradskih krčmi i nameta na vino, pivo i rakiju. Prvi načelnik bio je Ivan Gutterer, a sjednice su se održavale dva puta mjesečno.
Izvor teksta: Lopašić, R. Karlovac : poviest i mjestopis grada i okolice. Karlovac : Matica hrvatska, Ogranak Karlovac, 1993.; Izvor slike: HR-DAKA- 0001, Poglavarstvo sl. I kr. Grada Karlovca, Statut grada Karlovca iz 1778. godine, prva stranica. https://www.da-ka.hr/arhivsko-gradivo/ (30. 11. 2021.)
Studirao je teologiju u Zagrebu od 1868. do 1870., a povijest i zemljopis diplomirao je 1875. na Filozofskom fakultetu u Grazu. Nakon studija dolazi u Karlovac. Godine 1875. do 1905. bio je predavač u gimnaziji na Rakovcu kraj Karlovca, gdje je predavao povijest i hrvatski jezik. Od 1903. godine bio je član karlovačkoga gradskoga zastupstva, a od 1919. predavač u petrinjskoj gimnaziji. Surađivao je u pedagoškim časopisima te je napisao izvještaj o djelovanju rakovačke gimnazije (Velika realka u Rakovcu, njen život i djelovanje od 1863. – 1881., 1882.). Pisac je povijesnih sinteza Poviest srednjega vieka (I – III, 1891. – 96.), Poviest novoga vieka od god. 1453. do god. 1789. (I –II, 1899. – .1900.) i Povjest Francuske revolucije (1901.). Napisao je predgovor u fotomonografiji Hinka Krapeka Grad Karlovac i njegova okolica (1899.). Surađivao je u časopisima Hrvatski učitelj, Nada i dr.
Vrbanić je za gradskog načelnika izabran većinom glasova na izvanrednoj gradskoj sjednici i to nakon što je prvoizabrani Ivan Banjavčić odbio obnašanje te dužnosti. Nakon izbora održao je sljedeći govor:
Maksimilijan Vrhovac potječe iz karlovačke građanske obitelji koja je se u grad doselila početkom 17. stoljeća. Nakon školovanja u Karlovcu i Grazu, stupio je u zagrebačko sjemenište gdje je primio niži svećenički red. U Beču je studirao filozofiju, dok je u Bologni završio doktorat iz teoloških znanosti. Nakon povratka u Zagreb 1774. godine, primljen je za pripravnika u uredu Zagrebačkog duhovnog stola. Već iduće godine zaređen je za svećenika. Godine 1776. postao je suplentom zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta, a uskoro nakon toga profesorom govorništva, zatim i rektorom zagrebačkog Sjemeništa i predavačem teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Sposoban i ambiciozan brzo je napredovao te postao bilježnikom Duhovnog stola i čazmanskim kanonikom. Godine 1787. postavljen je za zagrebačkog biskupa, a biskupsku stolicu zadržao je dugih 40 godina. Bio je jedan od najistaknutijih članova slobodnozidarske lože. Kao biskup uživao je veliki ugled i utjecaj koji je koristio za brojne gospodarske, kulturno-prosvjetne i nacionalno-političke djelatnosti. U političkom radu istaknuo se kao veliki borac protiv mađarizacije i poticatelj hrvatskog narodnog preporoda. Zalagao se za geopolitičko i kulturno sjedinjavanje svih dijelova Hrvatske. Nakon što je Dalmacija pripala Habsburškoj Monarhiji, Vrhovac je pokrenuo akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije. Također je spriječio pokušaj uvođenja mađarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja ilirskoga jezika. Godine 1809. bio je imenovan banskim namjesnikom te je vodio sve civilne i vojničke poslove i organizirao javnu sigurnost i obranu od Francuza. Inicirao je izgradnju Lujzijanske ceste, Stubičkih toplica, zagrebačkog parka Maksimir, zagrebačke Zakladne bolnice i sirotišta za nezbrinutu djecu. Uz njegovo ime veže se uređenje Nadbiskupskog arhiva i nastajanje današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Godine 1794. kupio je tiskaru u kojoj su bili tiskani kalendari, proglasi i prigodnice na hrvatskom jeziku, ali i brojne knjige od velikog kulturnog i povijesnog značaja za Hrvatsku. Zbog svojih zasluga smatra se jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu 18. i 19. stoljeća.
Karas je posao učitelja na Risarskoj školi u Zagrebu obavljao od 1849. do 1851. godine. Unatoč velikom slikarskom talentu, za učiteljski posao nije bio kvalificiran i prihvatio ga je zbog teške financijske situacije u kojoj se nalazio. Njegova nekompetencija i manjak volje utjecali su na visinu primanja, a ubrzo je i otpušten iz službe.
Katarina Zrinski kći je Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i sestra Frana Krste Frankopana. Godine 1641. udala se za Petra IV. Zrinskog s kojim je živjela na imanju u Ozlju. Aktivno je sudjelovala u Zrinsko-frankapanskoj uroti, a kada je njezin suprug bio zauzet obranom od Osmanlija, preuzela je ulogu pregovarača. Održavala je diplomatske veze s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i predstavnicima poljskoga dvora. God. 1669. pokušala je u Beču ishoditi mjesto karlovačkoga generala za svojega supruga. Nakon sloma urote 1670. godine trebala je biti zatočena u Judenburgu, ali je zbog velikoga požara koji je ondje izbio bila odvedena u ženski dominikanski samostan u Grazu, gdje je umrla te bila sahranjena u grobnici sestara dominikanki. Bavila se književnim radom, ponajviše pisanjem pjesama i prevođenjem. Godine 1661. u Veneciji je tiskala svoj molitvenik Putni tovaruš. Napisala ga je jezikom kojim su napisana mnoga djela ozaljskoga književnoga kruga, tj. mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja. U novije doba pronađena je i njezina rukopisna zbirka pjesama Libar od spominka, koju je napisala u obliku dnevnika u zatočeništvu.
Nakon što je Hrvatski sabor 23. 10. 1847. zaključio da se narodni jezik uzvisi na stupanj diplomatičkoga, gradsko vijeće Karlovca donijelo je 13. studenog odluku da se taj zaključak odmah provede u djelo, ne čekajući kraljevu sankciju. Karlovac je tako među prvima uveo narodni jezik u javni život.