Iz poznate je gostioničarske obitelji. Završio je Gimnaziju u Karlovcu. U Zagrebu je upisao Pravni fakultet 1903., a zatim odlazi u Prag, gdje apsolvira filozofiju. Vratio se u Karlovac 1908. i radio je kratko kao nastavnik u Gimnaziji. Režirao je i glumio u diletantskom kazalištu sa suprugom Ankom Stakić, kasnije poznatom glumicom. Obolio je od tuberkuloze i posljednju godinu života proveo je u sanatoriju na Sljemenu. Čitav književni opus Milana Vrbanića obuhvaća petnaestak književnih studija i tridesetak pjesama. U časopisu Savremenik, 1906., objavljivao je priloge iz češke i hrvatske književnosti. Melankoličan i duboko senzibilan, pisao je simbolističku liriku prožetu intenzivnim osjećajima tuge, bola i tragične prolaznosti. Posmrtno je uvršten u antologiju hrvatske poezije Hrvatska mlada lirika (1914.) koju je sastavio Ljubo Wiesner, a u koju su uvršteni neki od najznačajnijih hrvatskih pjesnika moderne (I. Andrić, T. Ujević, J. P. Kamov). Stanko Dvoržak pripremio je i objavio zbirku njegovih pjesama Posthumae, 1939. i monnografski ga obradio u knjizi Karlovački portreti, 1963.
Izvor teksta: Drvoržak, S. Karlovački portreti. Zagreb : IZJA, 1963.; Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008.; Izvor slike: Vrbanić, M. Posthumae. Zagreb : Naklada Stanka Dvoržaka, 1939.
Osnovnu i srednju školu završio je u Karlovcu, gdje je i matuririao 1925. godine u karlovačkoj Gimnaziji. Diplomirao je 1929. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu historiju južnoslavenskih književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski jezik (C – predmet). Studirao je slavistiku i bohemistiku (1930. – 1932.) na Karlovu sveučilištu u Pragu. Studij je završio kao jedan od boljih studenata. Svoj radni vijek započeo je kao profesor na gimnaziji na Sušaku (1933. – 1940.). Nakon Rijeke odlazi u Zagreb gdje predaje kao profesor na V realnoj gimnaziji u Zagrebu (1940. -1942.). Od 1942. godine zaposlen je kao asistent profesora Stjepana Ivšića pri katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U međuvremenu (1940.) ženi se Nadom Marković i 1942. godine rodila im se kći Dubravka, a sin Mladen rodio se 1944. godine. Iste je godine Ljudevit doktorirao obranivši disertaciju Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 275). Jonke je uvijek žalio što rječnik njegova Karlovčanina nije objavljen jer bi hrvatska mladež dobila u ruke omašnu knjigu, koja daje najnužnija znanja iz tako različitih područja, kao što su bogoslovlje, fizikalna geografija, medicina, društveno uređenje, prirodopis, gospodarstvo, tehnika i umjetnost. Godine 1946. Jonke postaje član Društva književnika Hrvatske, a već sljedeće godine izabran je za lektora češkog jezika. Od 1. srpnja 1948. godine postaje predavač češkog jezika i književnosti. Na prijedlog profesora Stjepana Ivšića i Mate Hraste, 5. prosinca 1949. godine izabran je za predavača suvremenoga hrvatskog književnog jezika, a sljedeće godine izabran je u zvanje docenta. Redoviti profesor postao je 1960. godine. Pedesetih godina prošlog stoljeća Jonke počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića. Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik zajedničkoga pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Od 1958. do 1960. godine bio je predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH a u dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.). Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. Matica hrvatska u travnju 1971. otkazala je novosadski dogovor te ga je proglasila bespredmetnim i nevažećim, a gotovo istodobno i Jonke je povukao svoj potpis s novosadskih zaključaka. Za svoje povlačenje potpisa navodi ove razloge: zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika.
U očevoj radionici u Ljubljani izučio je puškarski zanat. U Karlovac je došao 1857. godine te djelovao kao ugledni puškar, graver i slikar. U Karlovcu je učio slikarstvo kod franjevačkog slikara i pozlatara F. P. Godlera. Napisao je i akvarelima ilustrirao putopis Bilder aus dem Oriente (1863.), o putovanju Afrikom, koji je Gradski muzej Karlovac objavio 2004. prigodom organiziranja retrospektivne izložbe Šašelovog opusa. Slikao je svece i biblijske motive iz katoličke i pravoslavne crkve, povijesne scene, žanr scene, detaljistički izvedene panoramske vedute Karlovca, pejzaže i portrete u tehnici ulja na platnu ili papiru kaširanom na platno. Kao predloške slikama rabio je fotografije i objavljene oleografije i grafike. Bavio se numizmatikom.
Nikola Tesla pohađao je Carsku i kraljevsku veliku realku, a na školovanje u Karlovac stigao je 1870. godine. U Karlovcu je boravio na Rakovcu, kod jedne od svojih teta. Pod utjecajem profesora fizike, koji je osnovne fizikalne zakone demonstrirao na svojim izumima, po prvi puta se počeo zanimati za elektricitet. Promatranje tih pokusa ostavilo je snažan dojam na njega te je počeo i sam žuditi za pokusima i istraživanjem. 
Gimnaziju je polazio u Ljubljani, a u isusovački je red ušao u Beču 1726. godine. Usavršavao je humanističke nauke i studirao filozofiju u Beču, od 1733. predavao je gramatiku u njemačkom Passauu te od 1736. studirao teologiju u Grazu. Na kraju formacije obavljao je treću probaciju u Judenburgu. Još od mladosti, osim njemačkoga, slovenskoga i hrvatskoga, poznavao je latinski i talijanski, a kroz studij izvrsno je naučio još grčki i hebrejski. Stoga je tijekom deset godina bio profesor grčkoga u Skalici u Slovačkoj, hebrejskoga u Trnavi i Grazu, filozofije u Trnavi, kontroverzne i moralne teologije u Grazu te moralne teologije u Beču. Svečanu je profesiju položio 1744. u Grazu, od 1752. djelovao je u Sloveniji kao pučki misionar i propovjednik, a preminuo je 5. rujna 1771. u Ljubljani. Više djela tiskano mu je 1746. i 1747. u Trnavi prigodom promocija studenata filozofije kojima je predavao, a među njima je mali izvadak iz ranijega većega djela, koji je studentima postao praktičan i popularan priručnik: Oeconomia philosophica koja je ustvari izvadak iz glasovitog enciklopedijskog djela, sastavljenoga od devet knjiga, mađarskoga pisca Martina Szentivanyja: Curiosiora et selectiora variarum scientiarum miscelanea iz 1689. Szentivanyjeva Miscelanea… jedinstveno je djelo u znanstvenoj literaturi srednje Europe, koje je prikupilo građu iz gotovo svih poznatih područja znanosti i ljudskih djelatnosti.
Učio je slikarstvo i grafiku kod B. Čikoš – Sesije i M. Cl. Crnčića u Zagrebu te studirao na Školi za umjetnost i obrt od 1903. do 1907. (F. Myrbach) i Akademiji (W. Unger) u Beču, gdje je došao u dodir s umjetničkom i književnom avangardom, koja je sa secesijom predstavljala otpor akademizmu. Od 1912. predavao je na Obrtnoj školi, a od 1922. do smrti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (danas HAZU). Jedan je od osnivača društva likovnih umjetnika Medulić, osnivač Proljetnoga salona (1916.) i Djela – udruge i zadruge umjetnika za promicanje umjetničkog obrta. Uz M. Cl. Crnčića utemeljitelj je moderne hrvatske grafike.
Karlovcu je posvetio cijeli život i cjelokupno stvaralaštvo. Njegovo stvaralaštvo je, i tematski i stilski, na razmeđima hrvatske književnosti tridesetih godina. Počeo je pisati s 15 godina, a prvu prozu „Bratić Mirski” objavio je u Vijencu 1926., pod utjecajem ekspresionizma. U „Knjizi o Mlakaru”, a potom u novelama iz zbirke „Šest priča iz moga grada”, Mihalić se priklonio realističkoj struji u hrvatskoj književnosti. Istodobno je pisao i dramske tekstove na tragu prvih Krležinih drama. Godine 1929. kazališna družina što ju je Mihalić osnovao, prikazala je njegovu pasionsku igru u pet slika „Grbavica”. Predstava je odmah igrana i u Zagrebu, ali je neslavno propala. Tek je nekoliko desetljeća kasnije redatelj Georgij Paro otkrio u njoj zanimljive ekspresionističke elemente i s uspjehom je uprizorio. „Atrakcija cirkusa Borov”, „Bukovački”, „Pred dan”, „Silom pokajnik”, naslovi su tek nekih od Mihalićevih drama. U vlastitoj nakladi Mihalić tiska tri knjige: „Grbavicu”, „Novele” i „Neprijatelje”, a Matica hrvatska objavljuje mu pastoralnu pripovijest „Zapaljena krv”. Dijelovi te lirske proze među antologijskim su stranicama hrvatske književnosti tridesetih godina. Bujnom metaforikom izražena je žudnja za individualnom slobodom u sklopu prirode. U romanu „Rakovac u Vinovrhu” javlja se lik idealistički angažiranog mladog čovjeka koji se bori protiv gospodarske i nacionalne potlačenosti Hrvatske. Mihalićev roman „Teleći odresci” otkupljen je 1955. na natječaju sarajevske Narodne prosvjete kao najbolji roman. Njime se potvrdio kao zreo pripovjedač, a roman „Elegija” osnažio je uvjerenje kako je riječ o piscu vrijednoga opusa, s nepravdom zanemarenoga. O životu i duši Karlovca, grada nadahnuća mnogih umjetnika, Stjepan Mihalić je osobito uvjerljivo progovorio u novinskim feljtonima koji su kasnije sabrani i objavljeni u knjigama „Ćaskanja u suton” i „Razgovori na uglu”. U prvim Mihalićevim novelama primjetan je utjecaj ekspresionizma, a u drugima se priklanja realističnoj prozi. Tako od vanjskih zbivanja, neposredno iskazanih u živoj akciji likova, Mihalić romanom „Teleći odresci” započinje novo razdoblje svog književnog rada, koje kreće od žive akcije likova ka unutarnjem zbivanju u biću. Ta prekretnica rezultat je istinskog književnog zrenja te autorovih literarnih i životnih iskustava.
Spomenik Radoslavu Lopašiću podignuo je Grad Karlovac uz pomoć rodoljubivog općinstva hrvatskoga. Novčana sredstva prikupljao je poseban odbor. Novac su darovali građani, a gradska društva priređivala su zabave i svečanosti radi prikupljanja dodatnih sredstava. Kip je izradio poznati kipar Ivan Rendić i u ono vrijeme smatrao se jednim od njegovih najboljih djela. Spomenik je postavljen na Veliku promenadu, a 1955. preseljen je na zelenu površinu ispred Zorin doma.
Unaprijed je bio određen i plan izgradnje: tvrđavski okvir renesansne šesterokrake zvijezde i u njoj pravilno izmjerene gradske ulice i trgovi. Po legendi se priča da je tvrđava izgrađena na 900 lubanja Turaka koji su pod Dubovcem izginuli 1578. Gradnjom Karlovca rukovodio je Matija Gambon. Dan početka radova upisao je građevinski poslovođa Juan Baptista Bianchini na prvome planu gradnje. U pismu nadvojvode Karla upućenog 1. 8. ratnom zapovjedništvu u Graz, prvi put se spominje ime tvrđave, po njemu prozvane Karlstadt. Do tada se tvrđava naziva „gradom pod Dubovcem“. Zemlju između Korane i Kupe za izgradnju karlovačke tvrđave ustupio je prema ugovoru s Rudolfom II, vlasnik Dubovca, Juraj Zrinski. Plemićima i kapetanima Jurju Budačkom, Bartolu Jurišiću, Jurju Križaniću i Jurju Sevešiću Švaračkom, izdane su prve dozvole za izgradnju civilnih kuća unutar tvrđe.