U Karlovac dolazi kao dječak (1809.). Oženio se Terezom Modrušan i sagradio je palaču na Zrinskom trgu 7. Zajedno s bratom Nikolom bavio se veletrgovinom drva i žita. Bili su vlasnici velikog žitnog skladišta na Žorovici. Pripadali su istaknutom intelektualnom krugu Ilirskog pokreta koji je djelovao u Karlovcu (Mažuranić, Vakanović, Kušlan, Krešić i dr.). Bio je jedan od suosnivača Prve karlovačke čitaonice i Matice ilirske. Ambroz Vranyczany bio je i blizak Ljudevitu Gaju i Ivanu Mažuraniću. Bio je načelnik Trgovačkog odbora, a od 1841. i predsjednik Mjenidbenog suda sa središtem u Karlovcu. Na Velikoj skupštini u zagrebačkom Narodnom domu, 25. 3. 1848., sporazumno s Ljudevitom Gajem i Kukuljevićem predložio je Jelačića za bana i od tada seli u Zagreb. Postao je prvi hrvatski “financmešetar“ (načelnik financijskog odjela hrvatske vlade). Austrijsko plemstvo stekao je 1846. dok je živio u Karlovcu, a barunat 1861. protegnut na braću i potomstvo. Od 1851. do 1858. bio je predsjednik Matice hrvatske. Na Trgu bana Jelačića 2 u Zagrebu otvorio je 1859. prvu plesnu školu. Bio je pokopan u obiteljskom mauzoleju na Dubovcu, sve dok mu, izgradnjom Mirogoja, posmrtni ostaci, zajedno s ostalim ilircima, nisu preneseni u Arkade.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Školska knjiga : Zagreb, 2008.; Izvor slike: Veličanstveni Vranyczanyjevi. Matica hrvatska, Zagreb, 2016.

 

Nikola Tesla rodio se u malom ličkom selu Smiljanu u ponoć između 9. i 10. srpnja 1856. godine. Prema obiteljskoj legendi tu noć bješnjela je jaka oluja i nebom su sijevale munje. Prestrašena primalja smatrala je to lošim znakom pa je rekla: „Ovo dijete bit će dijete tame.“ Teslina majka na to je odgovorila: „Ne. Bit će to dijete svjetla.“ Teslin otac Milutin bio je pravoslavni svećenik, a majka Georgina Mandić neobrazovana, ali izuzetno inteligentna žena koja je potjecala iz obitelji izumitelja i koja je smisao za inventivnost prenijela na svog sina. Iako mu je otac namijenio svećeničko zanimanje, već od najranijeg djetinjstva bilo je očito da Tesla ima drugačije interese. Pokazivao je veliki smisao za osmišljavanje raznih inovacija i usavršavanje postojećih predmeta, a s lakoćom i vrlo jasno u svojoj glavi je mogao predočavati predmete te mu nisu trebali nacrti i pokusi. U svojoj autobiografiji piše kako je svaku svoju ideju najprije počinjao graditi u mislima, mijenjati joj konstrukciju, usavršavati je i pokretati, a to je bilo toliko stvarno da je čak mogao uvidjeti i nesavršenosti i greške. Tek kada ne bi više uočavao nikakve greške, konačni proizvod svog uma bi uobličio u konkretan proizvod. Prvi razred završio je u Smiljanu. Nakon toga s obitelji seli u Gospić i tamo završava Nižu realku. S četrnaest godina počeo je pohađati Kraljevsku veliku realku u Karlovcu na Rakovcu i upravo je tijekom školovanja u Karlovcu razvio interese za područje elektrotehnike i odlučio postati inženjer. Školovanje je nastavio na studiju tehničkih znanosti u Grazu, a kasnije i u Pragu. Nije zabilježeno da je studij ikada završio. Nakon nezavršenog studija Tesla je neko vrijeme radio u Budimpešti, a kasnije i u Parizu. Godine 1884. odlazi u New York gdje počinje raditi za Thomasa Edisona. Nakon dvije godine prekida poslovnu suradnju s Edisonom radi nesuglasica i započinje samostalni rad. Godine 1887. osniva Tesla Electric Company, uz financijsku podršku Alfreda S. Browna i Charlesa F. Pecka. Svoje plodno stvaralačko razdoblje započeo je konstruiranjem elektromotora na izmjeničnu struju za koji je ideju dobio još za rada u Budimpešti. Idućih godina izumio je i patentirao cjeloviti sustav proizvodnje, prijenosa i iskorištavanja višefazne izmjenične struje, telefonsko pojačalo, indukcijski motor, generator struje visoke frekvencije, Teslinu zavojnicu, bežičnu komunikaciju, radio, fluorescentno svjetlo (tzv. Teslin luk) i brojne druge izume, od kojih su mnogi do danas ostali nerazumljivi i neostvarivi. Posljednjih petnaestak godina svojega života njegove misli i znanstveni rad bili su uglavnom spekulativne i filozofske naravi. Bavio se proizvodnjom i bežičnim prijenosom električne energije te je također spominjao oružje s čestičnim zrakama. U svijetu znanstvenika Teslu je oduvijek pratila reputacija samotnjaka i ekscentrika. Patio je od opsesivno – kompulzivnog poremećaja, raznih fobija te nesanice. Njegova sklonost samoći do izražaja je došla u posljednjim godinama života koje je proveo u siromaštvu, živeći u sobici hotela „Astoria” zaboravljen od svih.

 

Izvor teksta: Tesla, Nikola. Moji pronalasci : autobiografija Nikole Tesle = My inventions : Nikola Tesla’s autobiography. Zagreb : Znanje, 2015. Carlson, W. Bernard. Tesla : izumitelj električnog doba. Zagreb : Planetopija, 2014.; Izvor slike: Tesla, Nikola. I bi svjetlo : Smiljan-New York. Naklada Zoro, Zagreb, 2006.

Vjekoslav Karas rođen je u Karlovcu, 19. 5. 1821. od  oca Josipa i majke Barbare rođene Čemer. U Karlovcu, nakon završena tri razreda “normalke” i dva razreda “latinske” škole pohađa i crtačku školu. U crtačkoj školi upoznaje slikara Čezu i njegovog pomagača Koprivu. Ubrzo napušta školu i odlazi Koprivi na nauk. Nakon svađe s Koprivom roditelji ga daju u stolarski zanat koji zbog ozljede ubrzo napušta. Godine 1837. Karas počinje svoje slikarsko školovanje kod slikara Friedricha Hamerlića. Sa šesnaest godina naslikao je svoju prvu veliku sliku Pogorenje rimljanska cara. Vidjevši sliku Kos von Kossen prepoznaje Karasov talent i organizira mu školovanje u Italiji. Karas u Italiji boravi od 1838. do 1844. godine. U tom periodu nastaju slike Dvanaest apostola i dvije Madone s djetetom. Godine 1844. nakratko se vraća u Hrvatsku, međutim već početkom 1845. odlazi natrag u  Italiju gdje nastaju djela Vila, koja inspirira jednog našeg barda, Djed i unuk, Napolitanski tamburaši, Prizor iz rimskih poklada, Rimljanka na bunaru, Rimska seljačka porodica pred svojom kućom, Portret starca s bradom, Gajetan Rimljanin, Napolitanka goji cvijeće, Menada, Rimljanka s lutnjom i Madona s djetetom koje spava. U Italiji se Karas bavi i glazbom, studijem kontrapunkta te svira flautu i gitaru. U nedostatku novca 1847. godine obraća se pismom Ljudevitu Gaju tražeći pomoć za svoj ostanak u Rimu. Ipak, 25.12.1847. napušta Rim i odlazi u Trst. U Trstu nastaju slike  Lik mlade djevojke  i   Ženski portret. U Karlovac se vraća 25. 5. 1848. zbog novčanih neprilika. Kratko vrijeme radio je kao risarski učitelj u Zagrebu, ali ubrzo ga otpuštaju iz službe. Krajem svibnja 1850. Ivan Kukuljević šalje Karasa u Bosnu da slika krajolike, ljude i stare spomenike. U Travniku je boravio na dvoru Omer-paše Latasa kako bi načinio njegov portret. Karas ostaje u Bosni do kraja travnja 1852. Po povratku u Karlovac dovršava veliki portret Omer-paše.
Period između 1852. i 1855. smatra se Karasovim najplodnijim djelovanjem i u tom razdoblju naslikao je veliki broj portreta, naročito iz građanskog kruga Karlovca, kao i značajan broj patriotskih slika. Na poziv biskupa Strossmayera Karas je boravio u Đakovu od kraja 1856. godine do sredine 1857. godine. Posljednje godine života proveo je u siromaštvu u Zagrebu i Karlovcu. Život je završio samoubojstvom skočivši u rijeku Koranu 5. 7. 1858.

Izvor teksta: Vjekoslav Karas : Izložba slika –  25.IV. – 24. V. 1954.; Bulat – Simić, Anka : Vjekoslav Karas; Izvor slike: Karas i oko Karasa : problemi i atribucije. Gradski muzej Karlovac, Karlovac, 1988.

---

Pokupski sokol prvo je „gombalačko” (gimnastičko) društvo u Karlovcu osnovano pod utjecajem Hrvatskog sokola. Prvi predsjednik društva bio je gradski liječnik dr. Lujo Harazim, a vježbe su vodili Skender Bahorić i Vilim Marašek. Od Kraljevske velike realne gimnazije u Rakovcu zatražili su gimnastičke sprave za vježbanje u dvorištu. Kasnije te godine preuredili su zgradu bivše streljane u gimnastičku dvoranu. Narednih godina karlovački Sokoli sudjelovali su na brojnim natjecanjima na kojima su ostvarili zavidne rezultate. Godine 1892., odlaskom Franje Bučara koji je 1890. i 1891. bio glavni trener i tajnik, Pokupski sokol prestaje s radom.

Izvor teksta: Švegar, Z. Karlovac grad sporta : 1800-1985. Karlovac : SIZ fizičke kulture Karlovac : Savez za fizičku kulturu Karlovac : Odbor za organizaciju Univerzijade ’87, 1987.; Izvor fotografije: Švegar, Z. Dva stoljeća športa u Karlovcu : 1800.-2000. / Zdravko Švegar. – Karlovac : Karlovačka športska zajednica, 2001.

– 1833. rodio se Ernest Mühlbauer (Karlovac, 28. 6. 1833. – Karlovac, 12. 9. 1883.), građevinski poduzetnik i projektant, poznat i kao prvi vatrogasni kapetan.

Živo je u tadašnjoj Florijanskoj ulici, današnjoj Draškovićevoj ulici na Gazi. Bavio se svim vrstama građevinskih poslova, osobito na sastavljanju građevinskih osnova, nacrta, troškovnih i mjernih proračuna, izvođenju novih gradnja, preinaka, popravaka. Godine 1863. napravio je nacrt Građanskog doma koji nije realiziran, radio je sinagogu (1871.), Streljanu (1873.) i Veliku kavanu (1874.) U Karlovcu je projektirao i izveo šezdesetak kuća, mnoge novogradnje u Preradovićevoj i Šebetićevoj ulici, podignute od kraja 1860-tih do 1883. U Zagrebu je izveo desetak građevina. Godine 1866. osnovao je u Karlovcu Tvornicu zemljanog suđa (Die erste Kroatische Thonwaren Fabrik), čije je proizvode 1867. izložio na Međunarodnoj izložbi u Parizu. Bio je istaknuta osoba karlovačkog društvenog života od 1872. do 1879.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Radovinović, R. Stari Karlovac, ulice, kuće, ljudi, Karlovac : Tiskara Pećarić & Radočaj, 2010. Izvor slike: Tržok, I. Dobrovoljno vatrogasno društvo u Karlovcu : u povodu 110. godišnjice osnutka i rada : kronika, Karlovac : Dobrovoljno vatrogasno društvo, 1981.

---

-1856. rodio se Janko Mikić, istraživač i svjetski putnik (Karlovac, 28. 6. 1865. – Austin, Texas, SAD, 28. 6. 1897.)

Bio je rođak Napoleona Lukšića. Srednju školu završio je u Karlovcu, a Trgovačku akademiju u Grazu. Potom je radio kao činovnik u štedionici u Bakru. Kao austrougarski vojni časnik sudjeluje u okupaciji BiH, 1878. Ubrzo napušta vojnu službu i u Kostajnici vodi vlastiti trgovačko poduzeće, ali ga napušta i vraća se u Karlovac. Godine 1881. odlazi u Kongo nakon što saznaje da je otišao i D. Lerman (hrvatski istraživač i putopisac). Mikić se u Kongu priključio Stanleyevoj ekspediciji. U Kongu je boravio pune četiri godine te se vraća u rodni Karlovac nakon što je obolio od žute groznice. Oporavljao se godinu i pol te nakon oporavka odlazi u Texas, SAD. Zaposlio se kao crtač na željeznici, ali je obolio na živce i umire u bolnici u Austinu, na svoj rođendan 1897.

Izvor teksta: Strohal, R. Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac : Tisak M. Fogine, 1906. Izvor slike: Strohal, R. Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac : Tisak M. Fogine, 1906.

– 1894. rodio se Rudolf Taclik (Karlovac, 25. 6. 1894. – 20. 7. 1942.).

Taclik je bio je sin češkoga vojnog glazbenika Jozefa od kojeg dobiva prvu glazbenu poduku. U Karlovcu je završio osnovnu i srednju školu. Sa šesnaest godina u Gradskom glazbenom zavodu učio je klavir, violinu, timpane i solo pjevanje uz privatnu poduku kod Ivana Horvata i Jose Tinodija. Upisao je pravo u Zagrebu, ali se ubrzo potpuno posvetio glazbi pod vodstvom Franje Dugana st., čuvenog muzikologa, skladatelja, profesora na Muzičkoj akademiji i organiste Zagrebačke katedrale. Po povratku u Karlovac najprije radi kao bankovni činovnik, kratko je bio čak i direktor Gradske štedionice, potom postaje nastavnik glazbe u Gradskom glazbenom zavodu, a kasnije i njegov ravnatelj (1933. – 1942.). Od tada pa sve do smrti bio je vrlo aktivan kao skladatelj, melograf, autor tekstova o glazbi, zborovođa, glazbeni pedagog i animator glazbenoga života u Karlovcu. Taclik je skladao 57 djela duhovnog i 73 skladbe svjetovnoga sadržaja. Taclik se istaknuo i kao melograf. Ostavio nam je 29 melografskih zapisa koje je objavio u časopisu Sveta Cecilija između 1925. i 1940. godine. Taclik je i autor 25 tekstova različitih glazbenih sadržaja. Nije bio samo dobar poznavatelj teoretske glazbene literature, klasične glazbe, glazbenih zbivanja i izričaja svojega vremena, nego je i surađivao u osam listova sa svojim stručnim člancima. Bio je zapažen i kao zborovođa, glazbeni pedagog i animator glazbenoga života u Karlovcu. Pjevačko društvo Zora bilo je na vrhuncu svojega djelovanja upravo zahvaljujući majstorskome vodstvu dirigenta Taclika. U svim tim glazbenim aktivnostima resila ga je profesionalna ozbiljnost i odgovornost, a nadasve ljubav prema glazbi. Svojom nadarenošću i neumornim radom i zalaganjem, Taclik je promovirao svoj grad Karlovac, a posebice Gradski glazbeni zavod u kojem su se obučavali mnogi mladi glazbenici.

Izvor teksta: Luburić, Niko. Rudolf Taclik (1894. – 1942.): uz 75. godišnjicu smrti. / Sveta Cecilija 1-2 (2017), str. 38-39. Izvor slike: Foto-arhiv Zavičajnog odjela Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Karlovac

-1899. u Karlovcu se rodio Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23.6.1899. – Zagreb, 30. 10. 1977.).

Rođen je u Udbinji koja je tada bila izvan Karlovca, a danas je to karlovačko naselje. Gustav Krklec možda je samo rođenjem Karlovčanin, ali starije generacije naših sugrađana pamte da je često i rado u Karlovac dolazio na literarne večeri i različita kulturna događanja. Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919.). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio je urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, 1968.

Izvor teksta: Arhiva GKKA, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34106 (13.5.2021.) Izvor slike: https://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE6_0785.jpg (13.5.2021.)

– 1927. umro je Gajo Petrović (Karlovac, 2. 3. 1927. – Zagreb, 13. 6. 1993.), filozof, sveučilišni profesor i jedan od najvažnijih predstavnika praxis filozofije. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Studirao je u Zagrebu, Lenjingradu (danas St. Petersburg) i Moskvi. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studenti su ga voljeli i cijenili, a slovio je kao intelektualni i moralni autoritet katedre za filozofiju.

Izvor teksta : Arhiva GKKA Izvor slike: Arhiva GKKA

-2011. umro je Nikola Perić, novinar i publicist, kolekcionar. (Karlovac, 2. 12. 1937. – Karlovac, 7. 6. 2014.)

Maturirao je na karlovačkoj Gimnaziji, a diplomu je stekao na Akademiji za pozorište, film i radio-televiziju u Beogradu. Od 1960. zaposlen je u Karlovačkom tjedniku, a od 1976. bio je dopisnik Vjesnika u Karlovcu. Kao strastveni kolekcionar skupljao je stare fotografije, razglednice i dr. Bavio se karlovačkom prošlošću, o čemu je objavio knjige Karlovačka škrinjica, Svi rakovački maturanti, Obrtništvo u Karlovcu, Karlovački listići, Pozdrav iz Karlovca.

Izvor teksta: Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008. Izvor slike: http://www.kafotka.net/7247 (17.5.2021.)

-1601. umro je general Juraj Lenković od Pobrežja (1593. – 1601.).

Juraj Lenković bio je sin poznatog generala Ivana Lenkovića, zapovjednika svih četa u hrvatskoj krajini te vrhovni vojvoda vojske u austrijskoj krajini. Juraj Lenković bio je zapovjednik senjskih uskoka, potom zapovjednik karlovačke utvrde, kao prvi Hrvat na tom položaju. Glasio je kao najratoborniji general. Porazio je Turke kod Petrinje 1591. Godine 1594. Lenković osvaja Hrastovicu i Goru, a Turci se povlače iz već osvojenog Siska. Unatoč porazu, u sukobu s mnogobrojnijim osmanskim snagama, uspio se povući u klišku tvrđavu. Pri pokušaju povlačenja prema Omišu i pronalaženju pomoći, ponovno je u sukobu s Osmanlijama bio poražen, pa se uskoro i kliška posada predala. Iste se godine istaknuo u borbama kraj Kostajnice i u Slavoniji. Prije 1596. dobio je naslov baruna. Oko 1600. sudjelovao je u naseljavanju Vlaha na područje Gomirja, zbog čega je došao u sukob s knezovima Zrinskim i Frankopanima. Pokopan je u crkvi sv. Jakova u Ljubljani.

Izvor teksta: Lopašić, R. Karlovac : povest i mjestopis grada i okolice. Zagreb : Nakladom Matice Hrvatske, 1879.; Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Vrbetić, M, Szabo, A.. Zagreb : Školska knjiga, 1989.; https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=36005 (14.5.2021.) Izvor slike: https://proleksis.lzmk.hr/slike1/l_0462.JPG (14.5.2021.)

Pokupski sokol prestao je s radom 1892. zbog nezainteresiranosti građana i gomilanja financijskih poteškoća. Dr. Božo Vinković, odvjetnik, izabran je za predsjednika novoosnovanog društva. S vježbanjem se započelo 9. 6. 1902. i to u vježbaonici više i niže djevojačke škole, koju im je ustupila gradska općina. U raznim zadaćama i ulogama društva našla su se i velika imena poput Franje Bučara, Nikole Tesle, Leona Štukelja, Miroslava Cerara… i mnogih drugih velikana, što samo potvrđuje i govori o bogatoj povijesti. Današnji gimnastičarski klub Sokol Karlovac djeluje vrlo uspješno u Sokolskom domu, dvorani koju su sokolaši izgradili 1934. godine i od tada je na usluzi gimnastičarima.

Izvor teksta: Blašković, M. Hrvatski Sokolu Karlovcu : 1902. – 1912. Karlovac : Izdanje i naklada „Hrvatskoga Sokola“ u Karlovcu, 1912.; Karlovački leksikon. Zagreb : Školska knjiga, 2008., Vrbetić, M, Szabo, A. Zagreb : Školska knjiga, 1989.  Izvor slike: Švegar, Z. Karlovac grad sporta : 1800-1985. Karlovac : SIZ fizičke kulture Karlovac et.al. Zagreb, 1987.

 

---

Više na : https://zavicajnikalendar.gkka.hr/2-veljace/