Lorković se rodio u siromašnoj seoskoj obitelji, stoga mu je gimnazijsko školovanje omogućio ujak, koji ga je najprije upisao u varaždinsku, a kasnije u zagrebačku gimnaziju. Studirao je pravo u Zagrebu i Grazu, gdje je doktorirao 1871. godine. Radio je kao profesor na političke ekonomije i financijskih znanosti na Pravoslovnoj akademiji, kasnije Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1876. postao je dekan Pravnog fakulteta, a 1883. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Zbog političkih razloga smijenjen je s te funkcije već iduće godine. Danas je poznat kao jedan od najpoznatijih ekonomskih pisaca i analitičar svjetskih gospodarskih problema i teorija. Najznačajnija djela su mu “Razgovori o narodnom gospodarstvu” (1880.), prijevod francuske studije prilagođen i ilustriran domaćim prilikama i primjerima, “Žena u kući i u društvu” (1883.), prva analiza ekonomske uloge i položaja žene onog vremena, “Počela političke ekonomije” (1889.) i “Sadanje stanje gospodarske nauke” (1891.), prvi suvremeni udžbenici iz političke ekonomije i povijesti ekonomske misli u Hrvatskoj. Pored ostalog surađivao je književnim prilozima u “Dragoljubu”, “Naše gore listu”, “Viencu” i drugim značajnim časopisima. Bio je također jedan od osnivača Pravničkog društva te glavni urednik časopisa “Mjesečnik pravničkog društva”. Neposredno uoči smrti 1892. godine izabran je za akademika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Izvor teksta: Lorković, Blaž. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. URL: <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37175> (22. 12. 2021.); Polovina, S. Dr. Blaž Lorković i njegovo djelo. // Ekonomski vjesnik, 1, 2(1988). URL: https://hrcak.srce.hr/file/332962 (22. 12. 2021.); Izvor vizuala: Lorković, Blaž. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. URL: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37175. (30. 12. 2021.)
Mušicki je
Čitav svoj život provela je u obiteljskoj kući u Šimunićevoj ulici br. 5. Maturirala je na karlovačkoj Gimnaziji 1933., diplomirala je germanistiku, povijest filozofije, povijest hrvatske književnosti i nacionalnu povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1938. godine. U Karlovcu je polazila srednju glazbenu školu, koju je završila u Zagrebu. Od 1939. počinje raditi kao profesorica povijesti u karlovačkoj Gimnaziji, gdje je i ostala sve do umirovljenja 1974. godine. Osobito se bavila metodikom nastave povijesti, napisala je udžbenike “Povijest za 1. razred gimnazije”, “Povijesna čitanka za 1. razred gimnazije”, “Nastava povijesti u teoriji i praksi”. U razdoblju od 1960. – 1976. bila je suradnica Zavoda za unapređivanje odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Objavila je mnoge stručne radove i članke o pedagoškoj praksi, organizaciji nastave, povijesti školstva i dr. Od 60-ih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja svog života posvetila se proučavanju karlovačke povijesti, tiskarstva, knjižarstva, novinstva, kazališta i školstva, o čemu je objavila knjige: “400 godina karlovačkog školstva” (1979.), “Karlovac na razmeđu stoljeća” (1989.), te nekoliko cjelina u zborniku “Karlovac :1579-1979”. Tematske članke o karlovačkoj povijesti objavljivala je u časopisima “Svjetlo” i “Kaj”, izdanjima Instituta za književnost i teatrologiju JAZU/HAZU, Gradskog muzeja Karlovac, na Trećem programu Radio Zagreba, u “Karlovačkom tjedniku” i “Večernjem listu”. Objavila je knjigu aforizama “Radosti dokolice” (2000.) u izdanju Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac. Njezina rukopisna ostavština čuva se u Školskom muzeju u Zagrebu i Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac.
Karlovačko Šahovsko društvo registrirano je u Šahovskom savezu 28. 5. 1849. godine. Za prvog predsjednika izabran je Franjo Lasić. 
“Ost und West” bio je politički časopis na njemačkom jeziku koji je prvo izlazio kao dnevnik, zatim kao tjednik, a od 1862. kao polumjesečnik. Glavni uredni do 1865. godine bio je profesor Aleksandar Sandić. List je bio revijalnog karaktera i donosio je raznolike vijesti iz svih slavenskih zemalja Austrije. Bio je vanstranački i neugodno je kritizirao neke slavenske stranačke kombinacije, ali ponajviše je kritizirao habsburšku vlast, više nego i jedan drugi list onoga vremena, zbog čega je Tkalac osuđen na šest mjeseci teške robije.
Pučku školu završio je u Karlovcu, a gimnaziju u Zagrebu. Pravo je studirao u Zagrebu i Beču. Radio je u državnoj upravi, sudskoj i odvjetničkoj službi u Karlovcu i Ogulinu te bio predsjednik Banskoga stola (1898. – 1912.). Nakon okupacije BiH 1878. službovao je u Bosni i bio je član komisije koja je pripremala preustroj BiH. Od 1879. djelovao je kao državni službenik u Karlovcu i Zagrebu. Kao pravnik osobito se zanimao za agrarno zakonodavstvo te je 1894. izradio “Osnove zakona o uređenju zemljišnih zajednica u Hrvatskoj”. Kapitalno mu je djelo “Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik” koji je u razdoblju od 1908. – 1925. izdala JAZU u deset svezaka. U mladosti je napisao nekoliko drama (“Grof Ivan”, “Anarhisti”). Objavljivao je u časopisima “Vijenac”, “Kolo” i dr. Od 1913. bio je član JAZU, a od 1918. do 1921. vršio je dužnost predsjednika JAZU. Grad Karlovac imenovao ga je začasnim građaninom Grada Karlovca, 11. 12 1878.
Krešić je bio sin trgovca žitom što je kasnije utjecalo na odabir životnog zanimanja. Završio je franjevačku Gimnaziju u Karlovcu. Od 1840. u Karlovcu vodi vlastitu trgovinu, a 1845. sagradio je kuću na početku Radićeve ulice (kod Riječkih vrata) u kojoj je do 1850. djelovala Ilirska čitaonica. Njegova “Autobiografija” (1898.) smatra se jednim od najboljih memoarskih djela u Hrvatskoj.
Kao odgojiteljica, radila je u imućnim obiteljima u Grazu, Trstu i Veneciji. Godine 1840. vratila se u Karlovac, gdje je osnovala prvu privatnu djevojačku školu. Kao književnica, u početku je pisala na njemačkom jeziku. Nakon što je 1839. upoznala Ivana Trnskog, pridružila se ilircima i počela pisati na hrvatskom jeziku, objavljujući u “Danici” domoljubne i ljubavne pjesme. Godine 1843. objavila je knjigu pripovijesti “Domorodne povijesti”, a roman “Dva pira” izlazio je u nastavcima 1864. godine. Posebnu je pozornost privukla svojim intimnim dnevnikom pisanom od 1833. do 1847. koji je u cijelosti objavljen 2000. godine. U njemu je pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet unatoč ograničenjima koja su joj nametali ilirski zahtjevi za domoljubnom i poučnom književnošću. Dragojla je bila i prva žena koja se popela na Okić s južne strmije strane, što je u ono vrijeme bio veliki poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Upravo zato smatra se jednom od začetnica planinarstva u Hrvatskoj i prvom hrvatskom alpinisticom.
Imbro Tkalac rođen je u bogatoj trgovačkoj obitelji. Do svoje jedanaeste godine školovao se kod kuće, nakon čega upisuje gimnaziju, koju naposljetku završava u Grazu. Studirao je pravo i filozofiju na nekoliko europskih sveučilišta. Doktorirao je 1848. u Heidelbergu doktorskom disertacijom “De religione Christiana in Slavis introducta-propagata-reformata…” U domovinu se vratio 1849. godine, nakon čega se posvećuje publicističkom radu i radi kao tajnik Trgovačke komore u Zagrebu. Godine 1861. odlazi u Beč i pokreće list “Ost und West” u kojemu je često pisao tekstove usmjerene protiv austrijske politike. Zbog oštrog pisanja protiv Habsburške monarhije bio je osuđivan te je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Nakon što je protjeran iz Austro-Ugarske Monarhije, nastanjuje se u Italiji gdje je radio kao analitičar i stručnjak za jugoistočnu Europu u Ministarstvu vanjskih poslova. Cijelo vrijeme bavio se publicističkim radom. Surađivao je u mnogim talijanskim i njemačkim listovima te je objavio više knjiga. Važnija djela su mu: “Hrvati, Srbi i Madžari. Njihovi međusobni odnosi i odnosi prema Njemačkoj” (“Croaten, Serben und Magyaren. Ihre Verhältnisse zueinander und zu Deutschland”, 1848.), “Pitanje austrijsko. Kome, kako i kada valja rešiti ga?” (1866.) i “Mladenačke uspomene iz Hrvatske“ (“Jugenderinnerungen aus Kroatien”, 1894.), autobiografsko djelo u kojemu opisuje svoje djetinjstvo i mladost provedenu u Karlovcu.
Vinko Pacel u Karlovcu je pohađao pučku školu i nižu gimnaziju. Višu gimnaziju završio je u Rijeci. U Beču i Pragu studirao je prirodne znanosti, te se u vrijeme studija po prvi puta pojavljuje u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao jedan od potpisnika proglasa bečkih Slavena 1848., a dvije godine kasnije (1850.) i kao potpisnik Književnoga dogovora u Beču. Godine 1851. vratio se u Rijeku i postao profesor fizike i matematike. Nakon otpuštanja Frana Kurelca počeo je predavati i hrvatski jezik na riječkoj gimnaziji. Bio je vrlo aktivan u riječkom kulturnom životu, posebice kao član Odbora narodne čitaonice riječke, a kasnije i kao glavni urednik časopisa Neven i Jadranska vila. U Rijeci je ostao do 1862. godine, kada je premješten u varaždinsku gimnaziju. Od 1864. godine bio je član pododbora za lučbu i prirodopis Školskoga odbora Kraljevskoga dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga namjesničkog vijeća, koji je između ostaloga pratio rad na Šulekovom Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja. Nakon pet godina uspješnoga rada u Varaždinu premješten je u Zagreb, gdje biva izabran za dopisnog člana Akademije, dok je nešto kasnije iste godine imenovan ravnateljem kraljevske više realke. Godine 1869. postao je tajnik u Odjelu za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade. Pacel je autor zapaženoga prirodoznanstvenoga i filološkoga opusa. Prvi mu je rad Nazivlje u prirodoslovnih naukah (1853.), a iz područja prirodnih znanosti objavio je još prijevod češkoga udžbenika iz mineralogije Rudoslovlje za gimnazije i realne škole (1854.) i Nauk o dudarstvu, bubarstvu i svilarstvu (1857.). Kasnije se posvetio jezikoslovlju te 1860. izdaje prvi jezikoslovni udžbenik Slovnica jezika hrvatskoga i srbskoga : Nauka o prieslovu u jeziku hrvatskom ili srbskom, 1. dio.Vezano uz hrvatski književni jezik objavio je još Naše potrebe (1863.) i Oblici književne hrvaštine (1865.). Jedno od Pacelovih posljednjih objavljenih djela bio je udžbenik Logika ili misloslovje (1868.). Suvremenici svjedoče da je u rukopisu ostavio Hrvatsku stilistiku, no ona nikada nije nađena. U raznim časopisima objavio je brojne članke o hrvatskom jeziku i gramatici. Ranije se okušao i kao književnik, međutim njegove pripovijetke nisu polučile značajnijega uspjeha.
Slava Raškaj bila je gluhonijema od rođenja i školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču. Nakon školovanja vratila se u Ozalj. U Zagrebu je boravila od 1895. godine. 
Karlovački viestnik prvi je list na hrvatskom jeziku u Karlovcu. Zamolbu za njegovo pokretanje uputila je Karlovačka čitaonica 8. 12. 1860. godine. U zamolbi se navodi da će list biti zabavnog i poučnog karaktera i donositi vijesti o lokalnom životu. Posebno je naglašeno da neće zadirati u politiku. List se tiskao u tiskari Adolfa Prettnera, a urednik je bio Dragutin Akurti. Izlazio je dva puta tjedno i bio je izrazito informativan i naglašeno rodoljuban list. Prije gašenja izašla su svega 52 broja, posljednji 29. 6. 1861. godine.