U Karlovac je došao 1833. kako bi vodio podružnicu obiteljske tvrtke koja se bavila trgovinom drva. Kao poduzetnik zauzimao se za poboljšanje prometnih uvjeta u željezničkom i riječnom prometu. Godine 1837. inicirao je osnivanje Društva Zaminaca na rijeci Kupi sa zadaćom osiguranja radnika i životinja za vuču brodova te poboljšanje tehničkih uvjeta za brodarenje. Nekoliko godina kasnije (1843.) osnovao je dioničko društvo Savsko-kupsko društvo za parobrodjenje. Bio je prvi predsjednik Trgovačkog suda u Karlovcu osnovanog 1841. godine. Istaknuo se u hrvatskom preporodnom pokretu i bio je jedan od osnivača Ilirsko čitanja društva. S bratom Nikolom financirao je tiskanje političke brošure „Branislav” Narodne stranke u Beogradu koju je po grofu Albertu Nugentu parobrodom „Sloga” tajno prevozio u Bansku Hrvatsku. Godine 1848. izabran je za zastupnika Zagrebačkog magistrata te je bio na čelu delegacije koja je iznijela „Zahtjevanja naroda”, tj. popis zahtjeva oblikovanih pod utjecajem ideja hrvatskog narodnog preporoda, austrijskom caru i hrvatsko-ugarskom kralju Ferdinandu I. Habsburškom. Iste te godine izabran je za predstavnika grada Karlovca u Hrvatskom saboru. Za Bachova apsolutizma bio je predsjednik Matice ilirske i član Carevinskog vijeća u kojemu je branio hrvatsko državno pravo i zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Banskom hrvatskom. Sudjelovao je u radu Banske konferencije koja je u predstavci vladaru iznijela hrvatske želje i zahtjeve. Iz političkog života povukao se 1863. godine, prethodno darovavši izdašnu novčanu donaciju za osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Izvor teksta: Veličanstveni Vranyczanyjevi : umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt : Matica hrvatska, 2016.; Izvor vizuala: Grlović, M. Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa. Rijeka : Tiskara Rijeka, 1992.
U povelji se ističu zasluge Karlovca i Karlovčana u vrijeme turskih napada i važnost unutarnjeg i vanjskog prometa. U devetnaest točaka dozvoljavaju se sljedeće slobode i povlastice: 1. Grad stiče sva zakonita prava slobodnih gradova u Ugarskoj i Hrvatskoj i dobiva svoje mjesto i glas u saboru; 2. Magistrat i građanstvo smatrat će se plemstvom ugarske krune; građani, osim ostalih plemićkih povlastica, stiču i oprost davanja na granicama s austrijskim pokrajinama; 3. Svatko tko ima posjed u gradu plaćat će zemaljske poreze; 4. Grad će u svojem gradskom području vršiti kraljevska prava (jura regalia); 5. Na čelu grada bit će poglavarstvo sačinjeno od suca i šest starješina. Jedan od starješina vršit će dužnost načelnika, a drugi kapetana. U gradski odbor birat će se 24 zastupnika. Upravne poslove obavljat će bilježnik sa podbilježnikom, odvjetnikom, pučkim tribunom, blagajnikom i sirotinjskim skrbnikom; 6. Grad može izvršiti smrtnu kaznu (jus gladii) za zločine; 7. Od nadležnosti gradskoga poglavarstva izlučene su zgrade i vojne osobe, vojna zapovjedništva i zapovjedništvo slunjske pukovnije; 8. Gradska uprava biti će pokrovitelj katoličkih župa u tvrđavi; 9. Vojna nadležnost ograničava se na vojne zgrade; 10. Građani trebaju živjeti sporazumno sa zapovjedništvom vojske, posebno u ratno doba; 11. Za sigurnost u gradu odgovoran je kapetan s pandurima; 12. Grad mora plaćati kraljevski porez i sve ostale poreze kao i drugi slobodni gradovi; 13. Imetak građana bez nasljednika nakon njihove smrti nasljeđuje gradski fiskuš (pravnik), dok je nasljednik plemićke imovine bez nasljednika kraljevski fiskuš; 14. Područje grada odredit će kraljevsko povjerenstvo, koje iz gradskog područja može izlučiti šančeve, dok sve ostalo ostaje u nadležnosti grada; 15. Grad može samostalno odrediti prikladna mjesta za godišnje i tjedne sajmove, a prihode od sajmova koristiti za vlastite svrhe; 16. Sve ono što vojno građanstvo posjeduje u gradskom području, spada u nadležnost grada; 17. Cijenu namirnica odredit će gradsko poglavarstvo; 18. Može se uzimat trošarina samo ako je građanima slobodan uvoz vina za vlastite potrebe; 19. U znak stečene samostalnosti kralj dodjeljuje Karlovcu grb i pravo pečata crvenim voskom.
Potučenu carsku vojsku poslao je car Rudolf kako bi napokon pokušao zaustaviti silovite napade Hasan-paše, koji su trajali od 1591. godine. Vojsku je u bitku poveo Karl od Burgova. Turci su u bitci pobili oko četiri tisuće vojnika iz Kranjske, Štajerske i Koruške, dok se nekolicina njih povukla u karlovačku tvrđavu i tako spasila. Unatoč porazu, tvrđava je obranjena i Karlovac nisu uspjeli osvojiti.
Vinković je u Karlovac došao kao odvjetnik 1895. godine. Političku karijeru započeo je kao član Stranke prava, a od 1906. izjašnjava se kao pobornik Hrvatsko-srpske koalicije te pokreće i uređuje njihovo glasilo Narodni glas. Bio je saborski zastupnik i karlovački gradonačelnik u dva navrata – od 1910. do 1912. i od 1920. do 1923. godine. Izašavši iz Hrvatsko-srpske koalicije pridružuje se Hrvatskoj zajednici. Bio je predsjednik Hrvatskog kluba biciklista Napred, starješina Pokupskog sokola, Hrvatskog sokola i Sokolskog društva, podstarješina Saveza hrvatskih sokolskih društava i potpredsjednik Hrvatskog sokolskog saveza
Albert Nugent, sin generala Lavala Nugenta, bio je veliki pristaša Hrvatskog narodnog preporoda i bliski suradnik Ljudevita Gaja. Njegov posjed Bosiljevo služio je kao sabirno mjesto za bosanske prebjege, od kojih je stvorio sebi odane odrede serežana koji su bili jezgra oružane snage ilirizma. U Hrvatsku je krijumčario časopis Branislav, koji je u Beogradu počeo izlaziti 1844., a kojeg je financirala karlovačka grupa narodnjaka nezadovoljna vodstvom Narodne stranke i politikom koju je zastupao Kulmer. Godine 1848. pridonio je imenovanju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana koji ga je postavio za svog povjerenika za Slavoniju i Srijem. Istaknuo se u ratu protiv Mađara ubog čega je unaprijeđen u čin pukovnika 1850. godine. Nakon uvođenja apsolutizma napustio je Hrvatsku i Austriju i nastanio se u Engleskoj.
Krešić je u Zagrebu završio Realnu gimnaziju i Trgovačku školu. U Parizu je studirao i radio kao korespondent za francuski, talijanski i njemački jezik u L’ union nationale. Bio je prvi tajnik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu (1876. – 1909.) i gradski zastupnik, a jedno vrijeme predavao je na Visokoj trgovačkoj školi u Zagrebu. Pokrenuo je i uređivao časopise Trgovački list (1876. – 1880.), Obrtnik (1884. – 1896.) i Trgovački obrtni svijet (1897.). Autor je brojnih gospodarskih članaka u Obzoru, Vijencu, Bankarstvu i Narodnom bogatstvu te zapažene monografije Pedesetgodišnjica Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu 1852. – 1902. Bavio se i prevođenjem knjiga s francuskog i njemačkog.
Vidi 
U Karlovcu je učio svirati violinu i glasovir u Gradskom glazbenom zavodu. Gimnaziju je završio u Zagrebu. Školovanje nastavlja na Sveučilištu u Beču na studiju teorije glazbe, a potom u Pragu na studijima dirigiranje i kompozicija. Studirao je i orkestraciju na Konzervatoriju u Parizu. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu bio je korepetitor, dirigent, te tajnik i zamjenik ravnatelja Opere. Između 1923. i 1939. povremeno je dirigirao Zagrebačkom filharmonijom. Bio je dirigent pjevačkih društava Kolo i Mladost i suradnik u emisijama Radio Zagreba (današnji Hrvatski radio). Supotpisnik je osnivačke skupštine Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu muziku (1925.). Od 1940. do 1941. bio je dirigent u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Zbog nepovoljnih okolnosti u ono vrijeme prešao je sa židovstva na katoličanstvo smatrajući da će mu to omogućiti povratak u Zagreb i daljni glazbeni angažman. Nakon što je predao molbu za povratak u Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu te nakon što mu je ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Dušan Žanko rekao da na njihovu odluku nikako ne može utjecati, psihički rastrojen izvršio je samoubojstvo bacivši se pod vlak.
Izdavanjem novog reda za cehove, razni obrtnici u krajini spojeni su s glavnim karlovačkim cehom.
Ivana Brlić Mažuranić kći je pravnika Vladimira Mažuranića i unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Rodila se u Ogulinu, gdje je njezin otac radio kao državni odvjetnik. Od 1875. do 1882. Ivana je s obitelji živjela u Karlovcu, nakon čega odlaze u Zagreb. Udajom za političara Vatroslava Brlića 1892., Ivana se seli u Slavonski Brod. Njezin sustavni književni rad započeo je tek 1902. godine. Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. U prvih deset godina pisanja objavila je dvije zbirke pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani (1902.) i Škola i praznici (1905.) te pjesničku zbirku Slike (1912.). Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) ujedno je prvi hrvatski dječji roman, a književni vrhunac ostvarila je zbirkom bajki Priče iz davnine (1916.), za čije je likove nadahnuće pronašla u slavenskoj mitologiji. Ova dva glavna Ivanina djela doživjela su svjetski uspjeh i do danas su prevedena na mnoge svjetske jezike. Za života je izdala još Autobiografiju (1916.), roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerat (1937.), zbirku dječjih stihova Dječja čitanka o zdravlju (1927.) i građu iz obiteljskog arhiva pod nazivom Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi. Nakon smrti objavljena je knjiga Srce od licitara (1938.) i Bajke i basne (1943.). Godine 1937. primljena je kao dopisni član u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti te je tako postala Akademijin prvi ženski član. Zbog iznimnog književnog doprinosa, četiri puta predlagana je za Nobelovu nagradu.
Knežić je osnovnu školu završio u rodnoj Petrinji nakon čega je, sa svega petnaest godina, postavljen za pomoćnog učitelja na tzv. geometrijskoj školi, gdje je u nastavnom radu pomagao svome ocu. Godine 1802. primljen je u 48. pješačku regimentu podmaršala Filipa Vukasovića koji je u to vrijeme bio zaposlen studijama i pripremama za gradnju Lujzijanske ceste. Knežić je tako dobio priliku vidjeti kako izgledaju pripremni građevinski radovi za izgradnju neke ceste, što je značajno utjecalo na njegov kasniji rad. Godine 1815. kao vojni inženjer premješten je u Zadar u Zemaljsko građevinsko ravnateljstvo za Dalmaciju. Taj je premještaj bio presudan za njegov daljnji rad na području gradnje planinskih cesta u hrvatskom kršu. Na poziv tadašnjeg hrvatskog bana generala Franje Vlašića Knežić je preuzeo upravljanje gradnjom Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Njegov zadatak bio je modernizirati staru trasu i omogućiti normalno prometovanje na prestrmim dionicama, što je bio najveći problem izvorne Struppijeve Jozefine. Izbjegavši velike nagibe ceste, ponajprije preko Velike Kapele (883 m nadmorske visine) i Vratnika (69б m nadmorske visine), napokon je omogućio promet i poštanskim kočijama. Na novoj cesti podigao je mnoge objekte: svođene kamene mostove preko potoka i dolina, potporne zidove i podzide, naročito u kotlini Senjske drage, gdje je dva puta premostio bujicu. Najznačajnije mu je djelo nadogradnja starog Struppijeva mosta preko Tounjčice gornjim redom stupova i svodova, te veliki kameni svođeni most preko kanala na izlazu iz kotline Senjske drage. Ova dva mosta svjedoče o Knežiću kao izvrsnom mostograditelju u vrijeme kada je statika mostovnih konstrukcija i u naprednijim zemljama bila u svojim počecima. Opsežnim građevnim radovima na planinskom sektoru ceste rukovodio je sa Svetog Mihovila pod Vratnikom, gdje je na mjestu izvora planinske vode podigao umjetnu fontanu, tzv. Cesarsko vrilo.