Ilirska čitaonica osnovana je 1. 3. 1838. kao središte duhovnog i rodoljubnog života i žarište preporodnog pokreta u Karlovcu. Osnovali su ju Dragutin Klobučarić, Ambroz Vranyczany, Aleksandar Musulin, Antun Accurti i Antun Vakanović na sastanku koji se održao u Klobučarićevoj kući. Potporom gradske uprave i od novca dobivenog članarinom počinju se kupovati knjige koje će pronositi novi duh, ideje i ljubav za domovinu i narodni jezik, kao i „znanstvene i krasoslovne knjige inih naroda”. Iz te Knjižnice danas je sačuvano oko 180 svezaka, uglavnom knjige iz lijepe književnosti, povijesti, zemljopisa kao i nekoliko primjeraka periodike.
Izvor teksta: Mikulić, Rosana. Ilirsko čitanja družtvo : Društvo narodne čitaonice karlovačke (1838. – 1897.). Karlovac : Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, 2018.; Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, Karlovac : 1838.-2008. : prilozi za povjesnicu. Karlovac : Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2008.; Izvor slike: arhiva GKKA
Škola je osnovana na temelju Ustrojnog statuta za šegrtske škole od 30. 5. 1886. godine. Osnutak ove škole bio je vezan uz sve življu obrtničko-trgovačku i industrijsku djelatnost grada, stoga i potrebu za stručnim kadrom. Škola je imala tri skupine: građevinska, industrijska i trgovačka. Obuka se održavala nedjeljom, ponedjeljkom i srijedom te se taj raspored zadržao do školske godine 1936./47. kada je i za šegrte određen nedjeljni odmor. Šegrtska škola je u početku bila vezana uz dječačku osnovnu školu čiji učitelji su ih i poučavali. Od 1927. škola se naziva Općezanatsko-trgovačka škola, a od 1950. godine dobiva ime Škola učenika u privredi i ima status srednje stručne škole. Škola u početku traje tri godine, a kasnije četiri. Godine 1976. zajedno s novom reformom školstva, u školu se uvodi smjerovi za kuhare i konobare i na taj način postavljaju temelji za današnju Trgovačko-ugostiteljsku školu.
Pučku školu polazio je u rodnom gradu i u Kiseku u Mađarskoj, a gimnaziju u Zagrebu, Senju i ponovo u Zagrebu. Studij filozofije i medicine završio je u Beču. Nakon liječničke karijere u Karlovcu, Bakru, Rijeci i Splitu bio je školski ravnatelj i savjetnik pri zemaljskom poglavarstvu. Autor je više značajnih medicinskih rasprava, a kao književnik okušao se u romanu i dramama, međutim bez osobita uspjeha. Prijateljevao je sa slavenskim rodoljubima, među kojima je bio i Antun Mihanović. U nacionalnoj kulturnoj povijesti ostaje kao jedan od preteča hrvatskog narodnog preporoda, jer je 1818. svojim Oglasnikom ilirskim kanio pokrenuti prve hrvatske novine, a 1823. tiskao je u Karlovcu Almanah ilirski (pseudonim Jure Matić). Almanah je tiskan u Prettnerovoj tiskari. Pretisak je izdala Matica hrvatska u Karlovcu, 1990.godine Kalendar je sadržavao i književne priloge te Šporerov predgovor u kojem naglašava ljepotu i važnost materinjeg jezika. Pisao je na hrvatskom, njemačkom i slovenskom. Iako je bio jedan od najplodnijih hrvatskih dramatičara 19. st., drame mu nikad nisu izvođene, a vrlo malo ih je i tiskano. U Obzoru je 1863. objavio autobiografske zapise.
Dan 23. veljače 1765. smatra se danom utemeljenjem šumarstva na području Hrvatske. Toga dana osnovana je prva poznata Uprava šuma na hrvatskom tlu. Sjednica mješovitog povjerenstva pod predsjedanjem zapovjednika Karlovačkog generalata generala Barona pl. Becka održana je u Karlovcu tijekom tri dana: 11., 16. i 23. veljače 1765. Na sjednici su prezentirani „prvi šumarski stručni opisi i nacrti šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske međe do Mrkoplja i Ogulina te prvi šumski red za iste, prvo njihovo razdjeljenje u okružja, šumarije i čuvarije i prvi cjenik za drvenu gradju iz njih“. Stručni opis šuma ustvari je prva inventura šuma Karlovačkog generalata kojom je utvrđen broj stabala po vrstama drveća te za koju namjenu je drvo iskoristivo. Inženjerski major pl. Pirker sa svojim timom izradio je od 1764. do 1766. godine prve rukopisne šumske karte Ličke, Otočke i Ogulinske pukovnije. Tadašnja carica i kraljica Marija Terezija odredila je da u buduće ima upravu šuma karlovačkog Generalata voditi General-Comanda u Karlovcu, te namještati šumare i lugare, a da će nadzor nad tima šumama voditi šumar Franzoni radi čega je on i dodijeljen karlovačkoj General-Comandi. Na sjednici je odlučeno da se za šume Karlovačkog generalata postave tri šumara s pripadajućim osobljem, u tri sjedišta: jedan šumar za šume Ličke pukovnije sa sjedištem u Oštarijama na karlobaškoj cesti, jedan šumar za šume Otočke pukovnije i dio šuma Ogulinske pukovnije sa sjedištem u Krasnu, te jedan šumar za ostale šume u Ogulinskoj i Slunjskoj pukovniji sa sjedištem na Petrovoj gori. Ličkom šumaru su dodijeljena dva strana i šest domaćih lugara, otočkom šumaru četiri strana i osam domaćih lugara te jedan šumar-lovac, a šumaru u Petrovoj gori jedan strani i četiri domaća lugara. Šumarnik Franzoni je za spomenute šumare sastavio nacrt instrukcije (naputak) po kojoj će oni biti dužni podučavati dalje svoje podčinjene lugare.
Karlovac sada slobodno i samostalno bira svoju gradsku samoupravu. Svečanom poveljom izdanom 8. listopada car i kralj Franjo Josip II. potvrdio je taj novi status grada i dodijelio mu posebna prava i povlastice. Ipak vojska je i dalje u gradu, ostaje vlasnikom tvrđave i sve vojne imovine.
Knežić je osnovnu školu završio u rodnoj Petrinji nakon čega je, sa svega petnaest godina, postavljen za pomoćnog učitelja na tzv. geometrijskoj školi, gdje je u nastavnom radu pomagao svome ocu. Godine 1802. primljen je u 48. pješačku regimentu podmaršala Filipa Vukasovića koji je u to vrijeme bio zaposlen studijama i pripremama za gradnju Lujzijanske ceste. Knežić je tako dobio priliku vidjeti kako izgledaju pripremni građevinski radovi za izgradnju neke ceste, što je značajno utjecalo na njegov kasniji rad. Godine 1815. kao vojni inženjer premješten je u Zadar u Zemaljsko građevinsko ravnateljstvo za Dalmaciju. Taj je premještaj bio presudan za njegov daljnji rad na području gradnje planinskih cesta u hrvatskom kršu. Na poziv tadašnjeg hrvatskog bana generala Franje Vlašića Knežić preuzeo je upravljanje gradnjom Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Njegov zadatak bio je modernizirati staru trasu i omogućiti normalno prometovanje na prestrmim dionicama, što je bio najveći problem izvorne Struppijeve Jozefine. Izbjegavši velike nagibe ceste, ponajprije preko Velike Kapele (883 m nadmorske visine) i Vratnika (69б m nadmorske visine), napokon je omogućio promet i poštanskim kočijama. Na novoj cesti podigao je mnoge objekte: svođene kamene mostove preko potoka i dolina, potporne zidove i podzide, naročito u kotlini Senjske drage, gdje je dva puta premostio bujicu. Najznačajnije mu je djelo nadogradnja starog Struppijeva mosta preko Tounjčice gornjim redom stupova i svodova, te veliki kameni svođeni most preko kanala na izlazu iz kotline Senjske drage. Ova dva mosta svjedoče o Knežiću kao izvrsnom mostograditelju u vrijeme kada je statika mostovnih konstrukcija i u naprednijim zemljama bila u svojim počecima. Opsežnim građevnim radovima na planinskom sektoru ceste rukovodio je sa Svetog Mihovila pod Vratnikom, gdje je na mjestu izvora planinske vode podigao umjetnu fontanu, tzv. Cesarsko vrilo.
Juraj Frankopan od rane mladosti ratovao je protiv Turaka. Godine 1652. postavljen je za podgenerala Hrvatske i Primorske krajine, namjesnika generala Herbarta X. Auersperga, i žumberačkoga kapetana. U to vrijeme potpisivao se kao kraljevski savjetnik i komornik te kapetan Vražića, Tounja i Turnja, pod kojim je 1656. godine porazio veću tursku vojsku. Dugogodišnje obiteljske sporove oko doseljavanja Vlaha na frankopanske posjede, njihova izuzimanja iz vlasti Frankopana te podređivanja krajiškim zapovjednicima, Juraj je okončao sklapanjem ugovora 13. 7. 1657. o prodaji zemljišta. Kao i njegov otac bio je štovatelj franjevaca kojima je 1657. predao župu Karlovac. Bio je nadležan za gradnje na krajiškom području. Bavio se graditeljstvom kao strukom, glazbom, slikarstvom i kiparstvom. Namjeravao je utemeljiti latinsku školu (gimnaziju) u Karlovcu 1660. godine, ali to nije stigao ostvariti. Bio je rektor Bratovštine Blažene Djevice Marije od Navještenja u Zagrebu, gdje je pokopan u katedrali.
U Karlovcu je završila Višu djevojačku i Učiteljsku školu. Godine 1900. stupila je u redovničku zajednicu Kćeri milosrđa. Bavila se dobrotvornim radom, bila je učiteljica u učiteljskim školama i ženskim gimnazijama u Zagrebu, Sarajevu, Travniku i Makarskoj. Godine 1913. istupila je iz reda nakon čega je radila kao učiteljica u Crikvenici. Pisala je pjesme i objavljivala ih u časopisima Vrhbosna, Za vjeru i dom, Dom starijih patricija, Biser Adrije i dr. Prevodila je sa španjolskog jezika, ponajviše Calderona.