Dušan Lopašić rođen je u Karlovcu u poznatoj i uglednoj karlovačkoj obitelji iz koje je proizašlo nekoliko značajnih ličnosti koje i danas pamtimo po intelektualnom i društvenom doprinosu. Otac Slobodin, gradski činovnik, a kasnije i županijski arhivar u Zagrebu, slovio je za velikog rodoljuba i izuzetno moralnog i pricipijelnog čovjeka koji se kretao u društvu hrvatskih velikana kao što su Mažuranić, Kukuljević, Drašković… Osnovnu školu pohađao je u Karlovcu, a Gimnaziju u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Križevcima kao eksternist na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu. Zbog slabog zdravlja tu je školu napustio i vratio se u Karlovac. Od 1879. prisutan je sa svojim uradcima u Starčevićevoj sušačkoj Slobodi u kojoj je izučio i usavršio novinarski zanat. Preseljenjem uredništva Slobode u Zagreb, Lopašić se vraća u Karlovac i početkom 1884. zajedno s Adolfom Gustavom Prettnerom pokreće list Svjetlo i započinje svoju 35 godina dugu novinarsku karijeru kroničara i kritičara karlovačkog društvenog života. U svojim uvodnicima i autorskim člancima Lopašić se osvrtao na kulturne, političke i ostale gradske teme često vrlo kritički i oštro prenoseći javnosti propuste i mane gradske uprave. Tijekom karijere često se susretao s cenzurom i zabranom izlaženja novina, što je vješto izbjegavao tako što bi novine počeo izdavati pod drugim imenom (Sloga, Gasonoša). Novinarstvom i uredništvom bavio se do 1919., kada 6. travnja objavljuje posljednji broj Sloge.
Izvor teksta: Babić, S. Dušan Lopašić, novinar i publicist. // Kaj : Karlovac : ličnosti i njihova djela. IV(1979).; Izvor slike: Radovinović, R.; Lopašić, A. Dva i pol stoljeća jedne karlovačke obitelji. // Svjetlo : časopis za drzštvena zbivanja, kulturu i umjetnost. Karlovac : matica hrvatska, Ogranak Karlovac. 3/4(2000).
Milivoj Šrepel završio je studij slavistike i klasične filologije na Zagrebačkom sveučilištu. Kratko vrijeme radio je kao učitelj u Zagrebu, nakon čega se posvetio latinskoj filologiji koju je i predavao na fakultetu. Godine 1893. postao je član historijsko-filološkog razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1903. bio je dopisni član Carske akademije znanosti u Petrogradu. Još kao student počeo je pisati za časopis “Vienac”, a od 1889. pomagao je Klaiću u uređivanju toga časopisa. U tom razdoblju uglavnom je objavljivao prijevode iz francuske i ruske književnosti. Češke prijevode i vlastite bohemističke tekstove objavljivao je pod pseudonimom M. Zagorski. Bio je jedan od najaktivnijih prevoditelja s češkoga jezika, a svoje prijevode i priloge o češkoj književnosti i kulturi objavljivao je pretežno u “Viencu”. Kao sveučilišni profesor odustao je od prijevoda i posvetio se starijoj hrvatskoj književnosti, kako humanističkoj tako i onoj na hrvatskom jeziku, osobito dok je uređivao prve četiri knjige “Građe za povijest književnosti hrvatske”, čiji je bio i pokretač.
Rijeke Korana i Kupa, nabujale od silnih kiša, izlile su se velikom snagom i uništile djelomično izgrađenu tvrđavu na potoku Orlica blizu Donjeg Mekušja. Ova nova tvrđava trebala je služiti kao predstraža gradu u slučaju napada Turaka. Za nju je uzeto 2000 jutara šuma i 102 jutra oranica i livada.
Dozvolu i suglasnost Gradskog poglavarstva za prikazivanje kinematografa i živih fotografija u Zorin domu podnijeli su Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer, poduzetnici Prvog hrvatskog fotografičko-artističkog zavoda u Ilici 8. Ovaj dvojac organizirao je i prvu filmsku projekciju u Zagrebu ranije toga mjeseca. S obzirom da ovaj važan povijesni događaj nije bio popraćen u tada jedinom lokalnom listu „Svjetlo”, nije poznato kada je točno projekcija održana niti kakve su bile reakcije publike.
Kraljević je glazbenu školu završio u Karlovcu, a diplomirao je (1981.) i magistrirao (1983.) klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je jedno vrijeme bio i docent. Od 1993. do 1996. bio je karlovački dožupan, nakon čega postaje ravnatelj, a potom i savjetnik i voditelj Glazbenog studija (1998. i 1999.) Gradskog kazališta “Zorin dom”. Nastupao je na solističkim koncertima diljem Europe i SAD-a i surađivao s uglednim orkestrima (Zagrebački solisti, Zagrebačka filharmonija i dr.) i solistima (Valter Dešpalj, Krunoslav Cigoj, Nada Ruždjak, Ivanka Boljkovac i dr.). Također se bavio zabavnom i jazz glazbom. Dobitnik je mnogih nagrada, a 1985. dobio je plaketu i nagradu grada Karlovca.
